ZAGREB -Ni sam više ne znam koliko sam poslova promijenio, stigao sam do broja jedanaest kad sam zadnji puta računao - počinje 45-godišnji Ivica Martić, danas profesor njemačkog jezika u zagrebačkoj Obrtničkoj školi.
Njegov život obilježili su nevjerojatni, dinamični prevrati zbog kojih nije mijenjao samo zanimanja, već i države u kojima je živio. Konstantno je tek njegovo uvjerenje da svaku priliku treba zgrabiti, makar te to odvelo na drugi kraj svijeta.
Avantura u Moskvi
Ivica je počeo raditi kao tinejdžer, konobareći u Austriji, u Saalfeldenu. Htio je naučiti njemački da bi se lakše upisao na faks. Filozofski fakultet u Zagrebu, studij njemačkog i ruskog, upisuje 1985. Za vrijeme studija, 1988., upoznaje čovjeka koji je organizirao putovanja jugoslavenskih studenata u SSSR, preko tadašnje turističke agencije Yugotours. - Počeo sam raditi za Yugotours kao turistički vodič za studente. Bio je to odličan posao. Proputovao sam Rusiju, i zaradio- kaže.
Imao je odlične ocjene pa je otišao na razmjenu studenata između Jugoslavije i SSSR-a.
- U Moskvi sam imao i djevojku, a tek sam poslije saznao da je bila poručnica ruske obavještajne službe KGB-a - kaže Ivica koji se u hladnoj Rusiji nije dugo zadržao. Već se 1990. vratio u Hrvatsku. Znanje stečeno na organizacijama putovanja iskoristio je za pokretanje prvog vlastitog biznisa: osnovao je turističku agenciju.
- To je išlo dobro, pa sam 1991. proširio poslovanje tvrtke i na marketing. No, počeo je rat, biznis s putovanjima više nije bio isplativ. A morao sam nešto raditi. Otvorio sam kafić u središtu Zagreba, u lokalu nedaleko od Cibone. Tu mi je pomoglo iskustvo konobarenja, pa sam posao brzo savladao - prisjeća se. Kako je u međuvremenu diplomirao i stekao zvanje profesora njemačkog i ruskog jezika i književnosti, počeo je razmišljati i o poslu u struci. No, tek se 1994. zaposlio i to u dvjema zagrebačkim srednjim školama kao profesor njemačkog. Kafić je zatvorio. Bio je, međutim, nezadovoljan malom profesorskom plaćom pa je odlučio - dodatno zaraditi. Ravnatelju se to baš i nije svidjelo. Što se, ustvari, dogodilo?
U očevoj tvrtki
- Gledaj, shvatio sam da mi nedostaje bavljenje turizmom - kroz smijeh priča Ivica - pa sam počeo sklapati dogovore s turističkim agencijama za koje škola nije znala. Uspijevao sam za učenike dobiti mnogo povoljnije aranžmane nego što je bila službena cijena. Onda sam preko tih agencija organizirao ekskurzije i - nadopunio skromnu profesorsku plaću od 300 njemačkih maraka. Eh, šteta što se ravnatelju nisu svidjele moje poduzetničke ideje pa me, čim je za njih doznao, suspendirao na tri mjeseca. Nakon toga sam ipak vraćen na posao i plaćeno mi je tri mjeseca kao da sam radio! Ipak, odlučio sam otići. Bilo je vrijeme za novu avanturu - otvoreno priča naš sugovornik. Zaposlio se u obiteljskom biznisu, radeći kao tapetar u očevoj tvrtci.
- Neko vrijeme sam radio u proizvodnji namještaja. Onda sam predložio tati da, uz vlastitu proizvodnju, uvezemo solidan poljski namještaj, koji se pojavio na tržištu, i prodajemo ga u Hrvatskoj - objašnjava. Sklopio je nekoliko dobrih dogovora i posao je krenuo.
Tko zna bi li i danas mjerio stolove da ga iz vedra neba 1999. nije kontaktirao prijatelj, ruski glumac kojeg je upoznao u Moskvi, koji ga je htio pošto-poto zaposliti kao predstavnika u svojoj špediterskoj tvrtci, odnosno u ukrajinskoj podružnici. Ivica je poziv, kao i svaki drugi izazov dotad, spremno prihvatio. Ključno je bilo dobro poznavanje ruskog, zbog čega se brzo uklopio. Sklapao je dogovore, zarađivao velik novac za tvrtku i rastao u očima šefa i prijatelja.
- U to vrijeme ured naše tvrtke u Berlinu ostao je bez predstavnika. Tvrtki sam se činio kao odličan izbor jer sam dobro radio, znao sam ruski i njemački. Tako sam završio u Berlinu gdje sam bio sve do 2001. No, tvrtka je promijenila poslovanje, a ja sam se vratio u Hrvatsku - kaže Ivica.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA