Prvi hrvatski prijevod romana 'Bouvard i Pecuchet'

Malo bi tko znao odgovoriti na pitanje: čime je i kako roman “Bouvard i Pecuchet” Gustavea Flauberta (1821-80) postao ključnim umjetničkim djelom postmodernizma. Ispod njegove kabanice, preciznije šinjela, uzrastao je cijeli jedan teorijski pristup književnosti i društvu. Razlog bi mogla biti njegov životnost, klasična svevremenost.

Kod Solara na ćirilici

Ako je danas postmodernizam “zaboravljen”, kako to konstatira Nadežda Čačinovič, Flaubertov roman nastavlja živjeti i bez njega, s aureolom koju je stekao na združenim francusko-američkim katedrama. U bratstvu, dakle, dvaju kontinenata koje su spojili Barthes, Derrida, Foucault, Lacan i mnogi drugi doslovnim i duhovnim gostovanjima. Nedavno ga je Bosiljka Brlečić prvi put prevela na hrvatski jezik (Matica hrvatska, MMXII), dodajući mu “Rječnik uvriježenih ideja”. Nekad davno, na Solarovu kolegiju “Moderne proze”, čitali smo ga na ćirilici, ukoliko bismo pronašli primjerak u knjižnici. Jesu li se promijenili klasici ili se mijenjamo mi sami, to je pitanje koje postavlja novo izdanje Flaubertova romana. Od nedovršenog kraja do danas “Bouvard” je ostao sasvim isti. Možda je nekoć bio malo “otvoreniji”, kao što je bilo otvoreno, napokon, Ecovo čitanje književnosti. Bez klasične fabule, roman priziva s knjižne police Diderotova “Jacquesa fatalista”, iako su pariški pisari stvoreni stoljeće kasnije. Oni su proveli cijeli život u potrazi za duhovnim gospodarom, za razliku od Jacquesa koji je imao stvarnog. Ovim naslovima pridodao bih treći, Sartreovu “Mučninu” i njegova protagonista, koji je stoljeće kasnije izučavao ljudska znanja u biblioteci, i to abecednim redom. Dakako, Flaubertovi činovnici odrasli su bez biblioteke, te im je cijeli svijet služio kao knjižnica od živućih slova.

Iz poglavlja u poglavlje oni čitaju dijelove toga svijeta, bez obzira koje se ljudske aktivnosti ticao. Traže prije spojnicu nego poveznicu svijeta i pojedinačnog interesa, idući do njegovih granica. I vrate se svaki put natrag: deziluziji, ne nalazeći trajnijeg uporišta. Oni pred čitatelja postavljaju vrlo jednostavnu ali bolnu dilemu. Jesu li svekolika ljudska znanja tako jadna da ih mogu survati u prah i pepeo sami, njih dvojica skromno obrazovanih činovnika-samouka. Ili su, možda, ta znanja toliko uzvišena da ih tobožnji glupani ne mogu domašiti. Meni je bliža Flaubertova mogućnost prema kojoj svako pojedino znanje služi struci, koja oko sebe gleda jednodimenzionalno i pokazuje se na kraju krajeva tautološki ispravnom i samodostatnom.

Istina i ljepota

Premda je Flaubertov par jalov u poljodjelstvu, voćarstvu i mnogočemu drugome, na razini mišljenja ostaje vragometan. Likovi knjige praktično traže vlastitu ravnotežu u znanjima svoga vremena, koja tu ravnotežu ne posjeduju. Ako bi se Istina i Ljepota postavile za ideale kršćanske duše, Flaubert će reći: “Pretjerano pridržavanje Istinitog škodi Ljepoti, a prevelika zaokupljenost Ljepotom istiskuje Istinito. No, bez idealnog nema istinitog: zato tipovi djeluju stvarno dulje od portreta”. Ovo se može pročitati kao izvod iz Filozofa, Aristotela, koji je pisao da je vjerojatno gdjekad istinitije od istinitoga. Pa su tipovi i stoga istinitiji od portreta, jer ovdje pred nama i jesu tipovi koji slažu globalnu internetsku stranicu prije interneta, slažu je od svih dostupnih znanja, pomoću različitih predmeta od svakovrsne građe, od knjiga, reprodukcija, sjemena, slika, drveća, kipova itd. Miješaju kruške i jabuke postavljajući onaj nemogući red, radije nazivan neredom, za svoj cilj, red na koji se poziva Michel Foucault na početku kultne knjige “Riječi i stvari”, nalazeći ga kod Jorge Luisa Borghesa a ne kod svojih sunarodnjaka.

Ono što Flaubertovi junaci u VI. poglavlju romana saznavaju o politici i demokraciji nije baš tako daleko od ovdašnje, naše suvremenosti. Zabrinjavajuće je, kako kome, samo to što skoro dva protekla stoljeća donose tako malo promjena u odnose među ljudima. Nekoć se diskutiralo o vojnoj intervenciji u Poljskoj, koju su okupirali Rusi. Kao jučer o Iraku, ili danas o Iranu. Kolo danas vodi jedna druga sila, ali pitanje se ponavlja: “S kojim bismo pravom išli tamo?” (str. 206). U romanu riječ “komunist” znači nešto drugo nego sada. Političke kampanje davale su jednako razočaravajuće pobjednike. U provinciji su vjerovali izmišljotinama novina iz Pariza, koje su preuzele odlučujuću izbornu ulogu. “Tvornice su bile zatvorene. Siromasi su u velikim skupinama lutali po cijelom kraju”, spominje pisac. “Odakle uzeti novac?” pitao se Bouvard pred rastućim siromaštvom. “Od bogataša! Uostalom, vlada će narediti javne radove”, odgovarao mu je prijatelj.

Kakav je narod

Bouvard je vjerovao da je narod glup. Podsjećao je prijatelja Pecucheta kako ga čine oni koji kupuju eliksir, mast ili vodicu, dakle “čudotvorne lijekove”, praznovjerni i praznoglavi: “Ti glupani čine izbornu masu, a mi trpimo posljedice njihove volje”. Prema tome, 70-te XIX. stoljeća bile su jako slične ovim danima, barem prema ovom romanu: “građani su propovijedali dogmu o materijalnim interesima - i narod se činio zadovoljnim”. “Proučiše ponudu i potražnju, kapital i kamatnu stopu, uvoz i zabranu uvoza”, napominje pisac, kako bi u idućem poglavlju zaključio: “Nisu se više bavili proučavanjima, bojeći se razočaranja”. Dakako, ne samo u svezi s ekonomijom ili politikom, ili s kamatnom stopom, oni su odustali i od književnosti, poljodjelstva, arheologije i svih drugih zanimacija koje se javljaju u knjizi.

Sreća Bouvarda i Pecucheta bila je da nisu stigli do svršetka romana. Jer, tko zna kako bi ga preživjeli. Ovako, čitatelj može uživati u “Rječniku uvriježenih ideja”, koji se općenito smatra njegovim dijelom. Vidio je kako je i za njih dvojicu put do pakla popločan dobrim namjerama, no nije mu vidio kraja. Flaubert je pakao ostavio otvorenim, ne nalazeći skladnijeg rješenja junačkim namjerama.