PUT U DVIGRAD

Priča o propasti malog grada

U srpskoj književnosti Radoslav Petković (1953) pomalo je antipod Svetislavu Basari, ne toliko poetički - tu ima sličnosti - već više količinski: dok Basara “izbacuje” nekoliko knjiga godišnje, Petković piše rijetko i sporo, romani mu izlaze u nepravilnim intervalima od petnaest godina, jer ga njegovi specifični literarni interesi odvlače od disciplinirane karijere romanopisca, što ga, opet, nije učinilo manje važnim piscem od Basare.

I Petković se svojevremeno uzverao do panteona Najvažnijih srpskih pisaca, napisavši romane kakvi se od takvih aspiranata očekuju, da bi nakon “konzumacije” nekako izgubio interes za čitavu stvar. Prije ulaska u Hram Posvećenih, on je napisao nekoliko knjiga koje očito žive neki zasebni život u šarmantnom svijetu neuništivih književnih prvenaca.

Petkovićev pak prvenac/prvijenac “Put u Dvigrad”, originalno objavljen 1979, koji je nedavno doživio svoje pazinsko reizdanje, a ujedno i premijerno hrvatsko izdanje, ima još i svojevrsni nastavak u remek-djelu “Senke na zidu” (1985) koje bi, kao i brata mu prvienca, hrvatska književnost mogla svojatati, kad bi uopće ikada imala nekakvog smisla za svojatanje. Radoslav Petković vjerojatno ne bi imao ništa protiv kad bi netko “Put u Dvigrad” proglasio hrvatskim romanom, što i nije toliko bitno: nije li već dovoljno što su još jednom velikom srpskom piscu - nakon Bore Ćosića, Mirka Kovač i Dragana Velikića - ovako ili onako uvaženi kroatološki afiniteti i opsesije.

Sam “Put u Dvigrad” je roman o istarskom gradu Dvigradu, doduše ne konvencionalni kronikalno-historijski: mladog je Petkovića više zanimalo izmišljanje i nadopisivanje povijesti Dvigrada od rekonstrukcije njegove “poznate” i “provjerljive” historije. Iz stvarnog Dvigrada zadnji stanovnici su se iselili još početkom osamnaestog stoljeća, no Petković nadopisuje i izmišlja svašta: recimo otvaranje rudnika 1924 (“najveća dvigradska obmana”) ili kasniji sumanuti razvoj turizma. I to nije sve: smislio je čitavu dvigradsku mitologiju sastavljenu od istinitog, lažnog i slabo provjerljivog. U romanu tako susrećemo najvećeg dvigradskog renesansnog pjesnik Ivana Vetručiča (1382-1429), kojem je kipar Batista Calderoni uradio brončani spomenik, stanovnici se bore s epidemijom kuge ili neprijateljuju sa stanovnicima opet izmišljenog grada Ponera.

Takvih smo se mistifikacija načitali, no u pozadini ove priče bruji izvanserijski talent, koji samo što nije eksplodirao. Mladcu Petkoviću naravno da je bliži fragment od cjeline, pa ni poglavlja nisu ispisana linearno već se ogledaju jedno u drugome. Pisca šarmira ona specifična tugaljiva “primorska” atmosfera kojom dominira svjetleća Cinzamo reklama iznad šanka, zatim sudbina gradova kao “začaranih mesta”, “grad koji nije imao svoje vreme propadanja, već je propao naglo, kad se nalazio na najvišoj točki”. Petković je bio još dovoljno mlad da tvrdi da je “sećanje kič” i da tajnovitog povjesničara Antonija Lovasa - svojevrsni pripovjedačev alter ego - samoubije na kraju romana. Tu je i ljubavna priča, ali i scena tragično neuspješnog seksualnog kontakta!

Stariji Petković vjerojatno bi čitavu star raspisao i konvencionalnije zaokružio, no možda bi time isparila mladenačka literarna svježina koja i četvrt stoljeća nakon prvotiska još žubori s ovih stranica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 10:51