Nakon što se slavni Chandlerov privatni detektiv Philip Marlowe malo pomazi s Helen Gray, zapravo bivšom kurvom Velmom Valento koju je tek upoznao, ona ga, još u zagrljaju, lakonski upozori da se ne obazire suviše na njezina muža suca Baktera Grayla, “jer je ionako star i jako bolestan”. U filmu Dicka Richardsa “Zbogom, dragana moja” (1975.) Marlowea glumi, naravno, Robert Mitchum, Velmu bajna Charlotte Rampling, a suca Grayla pisac Jim Thompson koji i nije morao baš puno glumiti da je star i bolestan: ulogu je navodno prihvatio kako bi ostvario besplatnu zdravstvenu zaštitu.
No njegova “bolest“ je u Hollywoodu bila čuvena: hospitaliziran je tridesetak puta zbog alkoholizma i sijaset popratnih i nimalo šaljivih bolesti, a sve zbog snažnog autodestruktivnog poriva.
Život kao antibajka
Karijeru alkoholičara je započeo još u nježnim tinejdžerskim godinama, do prvog živčanog sloma dogurao je u devetnaestoj, no unatoč svoj sili medicinskih problema, nikada se nije prestao trovati alkoholom, duhanom i narkoticima.
I to nije sve: Jim Thompson (1906. - 1977.) se kao u nekoj antibajci čitav život muvao među čendlerovskom svojtom prevaranata, ubojica, kurvi, kockara, lopova i potkupljenih policajaca, stoga je i Richardsov filmsko-literarni hommage upravo dirljiv. Još je Thompsonov otac, bivši policajac, ukrao trideset tisuća dolara i pobjegao u Meksiko, a sam je Thompson živio nomadskim životom, pokušavajući živjeti od pisanja, i to s promjenjivim uspjehom. Što se tiče pisanja, tu nije bio ili nije mogao biti izbirljiv: osim romana i filmskih scenarija, pisao je za novine, radio i televiziju, uključujući čak i sapunice (Dr. Kildare!).
Pulp pisac
Danas je kanoniziran među top pet noir klasika , zajedno s Hammettom, Chandlerom, Jamesom M. Cainom i Cornellom Woolrichem, no u pedesetima i šezdesetima publika baš i nije previše hajala za njegove romane. To pomalo čudi jer je očito riječ o interesantnim i zavodljivim ostvarenjima, poput “Ubojice u meni”, odnedavno dostupnog i u prijevodu, što je i hrvatska premijera ovog važnog pisca. Ako je već šira čitateljska publika svojevremeno podbacila, Thompsona su na vrijeme čitali valjda svi koji su to trebali, od Stephena Kinga i Jeffa Lindsaya do Elmorea Leonarda i Jamesa Ellroya. I od Kubricka i Peckinpaha do Stephena Frearsa i Tarantina, što je Thompsona i dovelo do statusa jednog od najutjecajnijih kriminalističkih pisaca uopće. Kubricku se, recimo, toliko svidio “Ubojica u meni” (izvorno objavljen 1952.) da ga je angažirao za rad na scenariju za filmove “The Killing” (odnosno “Pljačka” iz 1956.) i “Staze slave” (1957.). Sam Peckinpah je 1972. snimio “Bijeg” (“The Getaway”) prema istoimenom Thompsonovom romanu, no Thompson nije bio presretan onim što su Peckinpah i Walter Hill (u ulozi scenarista) uradili: u njegovoj literaturi nije bilo mjesta za hepiend.
Literarni svijet Jima Thompsona je - kako konstatira Barry Gifford u knjizi “Out of the Past” - “living hell” i tu nema i ne može biti dobrih likova. Njegov je omiljeni pisac bio Dostojevski, no to je relativno nevažno jer je Thompson ipak pulp pisac, s one strane dobrog književnog ukusa, daleko od visoke literature. Spoj tih različitosti urodio je neočekivanim rezultatima: Thompsonov svijet načičkan kladioničarima, tajkunima i pohlepnim pljačkašima, nastranim ubojicama i silovateljima, nije svijet spektakla i zabave, niti je u tom svijetu nasilje zabava niti je išta zabavno, već samo teška patnja i muka, o kojoj pak Thompson piše lako i zabavno, šarmantnim i zavodljivim stilom. Thompsonu nikada netko nije bio zanimljiv samo zato što je kurva, ubojica ili kockar, već ponajprije zato što je literarno interesantan karakter.
Ono što je dubinski strašno i zastrašujuće u “Ubojici u meni” jest da Zlo ne dolazi od nekud izvana, nije to roba iz uvoza, nije se pojavila mafija koja je sve izvitoperila i/ili iskvarila društvenu stratifikaciju pa će zbog high ligfea i luksuza netko nevin platiti cijenu, niti je zlo i nasilje pojedinačna, gotovo slučajna deformacija.
Kao u grčkoj tragediji
Zlo u Thompsonovoj prozi dolazi iz srca svakodnevnog života, iz obiteljskih kućica, barova, restorana i policijskih stanica. Glavni junak - a ujedno i pripovjedač - Lou Ford je sociopat, manijak i ubojica, no ni drugi nisu puno bolji, čak ni sindikalist nije cvećka, ukratko sve oportunist do oportunista, malograđanin do malograđanina, koji zajedno čine veliki udruženi zločinački pothvat, spreman da samelje i uništi svakoga tko ne želi plesati po njihovim taktovima. Eh, da je Thompson, kao deziluzionirani ljevičar, barem mogao pročitati “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića!
Lou Ford stoga nije jedna od bezbrojnih književnih sadističkih kreatura koja uživa u ubijanju, već pametni načitani momak finih manira, koji stalno razmišlja o onom što mu se događa, te je naravno neizbježno opsjednut utvrđivanjem razlike između Dobra i Zla. Njegov odnos s kurvom Joyce je strogo restriktivan, sveden na seks i kao takav nužno melodramatski: njihov san da pobjegnu zajedno potpuno je neostvariv. Sve to nije naličje američkog sna, već samo srce američkog načina života u kojem strah, grijeh, klanje i incest igraju u glavnoj ulozi. Thompsonovi likovi, gotovo kao u grčkoj tragediji, nikako se ne mogu ukloniti sudbini, pa leševi koji plutaju provincijalnim Central Cityjem (koje ime za američku selendru!) nužno dobivaju šekspirijanska obličja. Barry Gifford veli da Thompson uopće nije realistički pisac i nije mu teško povjerovati.
Neprevedeni majstori žanra
Hrvatska televizija pušta ciklus klasika filmskog noira, u Zagrebu čak postoji i Noir festival, no klasici noira su još uvijek uglavnom neprevedeni, osim Raymonda Chandlera, koji još od sredine osamdesetih nije reizdavan. Još je čudnije da ni Dashiell Hammet nije prevođen, osim “Malteškog sokola”, dok je Cornell Woolrich prava nepoznanica za našu javnost. Jim Thompson je pak pisao brzo i lako, ali bez volje za naknadnim uređivanjem, što danas diskvalificira čak dvije trećine njegova opusa. U konkurenciji, ipak, ostaje desetak romana.
Europski ukus
Thompson je jednom supruzi rekao da će u modu ući deset godina nakon smrti, što se otprilike i ostvarilo. “The Grifters” (1990.) Stephena Frearsa bila je ekranizacija vjerna predlošku, ali s pogrešnom podjelom uloga (John Cusack i Annete Benning) ako izuzmemo, dakako, Anjelicu Huston. No verzija “Bijega” (iz 1994.) redatelja Rogera Donaldsona bila je nesnosno mediokritetska s moćnim glumcima u sporednim ulogama . Filmom “Ubojica u meni” Michaela Winterbottoma iz 2010. Thompson bi bio potpuno zadovoljan, što pokazuje da Europljani možda imaju smisla za Thompsona jer su ga uspješno ekranizirali Corenau i Tavernier.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....