'PELLÉAS I MÉLISANDA' CLAUDEA DEBUSSYJA Opera koju tradicionalna publika ne želi često čuti

Nakon punih pedeset godina operni Zagreb dobio je mogućnost čuti i vidjeti “Pelléasa i Mélisandu” Claudea Debussyja, kultnu francusku operu 20. stoljeća, a uz Bizetovu “Carmen” i najvažniji operni naslov francuske glazbe novijega doba.

U susret Festivalu Francuske u Hrvatskoj, ansambl znamenite pariške Opéra-Comi-que stigao je s pet godina starim uprizorenjem Debussy-jeva jedinoga scenskog djela koje je u tom kazalištu i praizvedeno 1902. godine. Zagreb je ulomke Debussyjeve glazbe prvi put čuo 1908. na premijeri istoimene drame Mauricea Maeterlincka, cijela opera dobila je prvu izvedbu tek 1923., i još jednu premijeru 1965. godine.

Od tada do danas nekoliko generacija naših opernih fanova moglo se osloniti tek na diskografska izdanja ili potegnuti do Pariza gdje se djelo izvodi s velikim brojem predstava kao nezaobilazni dio nacionalne kulture.

Glazbeni impresionizam

U svijetu je “Pelléas” međutim prisutan sporadično i zadržava jedinstven status cijenjene opere koju tradicionalna publika (a takva je još uvijek u najvećem broju) baš i ne želi prečesto slušati. Na koncertnom podiju Debussyjeva je glazba jedan od kanona, na opernoj sceni pak ekskluzivna iznimka sve do danas.

Debussyjev glazbeni impresionizam u najširem smislu toga pojma naglašeno je prisutan i u operi čiji je jednostavni predložak Maeterlinckove drame inspirirao još neke skladatelje ( G. Fauré., J. Sibelius, A. Schönberg). Neočekivana ljubav dvoje mladih ljudi završava, dakako, tragično i takav siže do tog vremena nije bio ni stran ni nepoznat velikoj većini opernih tvorevina.

Prvorazredni solisti

No desio se sretan susret pisca i skladatelja (unatoč osobnim trzavicama čak i javnim svađama), duboko senzibilnih i posebnih u svojim izričajima, koji je urodio poetskom tvorevinom bez predšasnika ili nasljednika.

Dogodila se glazbena poezija mira, tišine, osebujnog i profinjenog glazbenog spektra u kojemu sve teče nepomućeno, čak i u trenucima uspinjujuće dramatike, a ona je i zvukovno i osjetilno sve tiša, što je opipljivo dramsko stanje snažnije.

Ne dirajući takav predložak, redatelj i sjajan scenograf pariške predstave Stéphane Braunschweig, kostimograf Thibaut Vancraenenbroeck i oblikovateljica svjetla Marion Hewlett, inteligentno su prenijeli priču u njenim realnim i simboličkim oznakama dok je dirigent Pascal Rophé s orkestrom opere HNK obavio lavovski dio posla i postigao potreban ugođaj, transparentnost i čistoću.

Prvorazredni su bili solisti Elliot Madore (Pelléas), Karen Vourc'h (Mélisanda), osobito Lionel Peintre (Golaud) i Dima Bawab (Yniold), a takvima su se pokazali i naši umjetnici, duboko uronjena u karakter Genevičve Dubravka Šeparović Mušović te impresivan Luciano Batinić u ulozi Arkela i Ozren Bilušić u rolama Doktora, odnosno Pastira.