Dubravka Šeparović: Opera je mjesto okrutnosti, ali moja odluka je preživjeti

S opernom pjevačicom Dubravkom Šeparović Mušović razgovarala sam nakon njene neprospavane noći - imala je nastup u Wuppertalu, a sljedeće jutro probu u HNK. Zatim ju je čekala generalna proba, a onda, ipak, kako kaže, potpuni odmor, opuštanje, do utorka i premijere Debussyjeve opere “Pelléas i Mélisande”. Kad smo prije dvije godine razgovarale povodom njena uspješnog nastupa u “Lohengrinu”, rekla je kako se uoči premijere čuva bilo kakvih razgovora, osim o pjevanju. “Ako vas je nešto pogodilo, tu nervozu vidite kad dođete na scenu. A ako ste umorni, onda je trema puno veća. Ali ne dam se, ja sam divlja tigrica, koja glasom razvaljuje, a ako se nekome ne sviđa moj tigrasti kostim, ne moramo dalje ni razgovarati,” rekla je tada.

Jeste li i dalje divlja tigrica?

- Pjevač, kad počinje karijeru, mora znati u kojem fahu želi pjevati. Moj je otpočetka bio dramski mezzosopran.U 15 godina sam otpjevala gotovo sve najveće uloge tog faha, ali uvijek sam smatrala da ne smijem nastupiti u više od dvije uloge godišnje. Sad sam zreli pjevač i znam da ne smije biti velike pauze između uloga, jer glasnice se, kao i mišići, moraju stalno vježbati. Ove godine imala sam četiri debija, i smatram da sam u pjevačkom stadiju kad mogu više istraživati, pomicati granice, jer sve što se imalo dogoditi - pucanje glasa ako nisi u dobrom fahu, loš odabir uloga - to je iza mene. I, ja sam u HNK u stalnom angažmanu, i moram slijediti ono što se igra.

Na svom ste vrhuncu?

- Da, i razmišljam koliko će sve to još trajati. Operno tržište postalo je nemilosrdno, puno mladih pjevača, režisera koji traže da im pjevači apsolutno izgledom odgovaraju, a što ste stariji, gubite pomalo i energiju i živce, i morate znati u čemu ste jako dobri i to raditi. Znam da bi bilo glupo da pjevam Carmen, to je za mlade djevojke, ja sad spadam u pjevačice koje počinju pjevati i majke. Premda nisam tako stara majka! Operno tržište sve više sliči na Hollywood.

Osjećate li vi da ponekad gubite energiju, živce?

- Moj posao je vječito studiranje. Kad pripremam veliku ulogu, mjesec dana svaki dan sedam sati stojim za notama. Bolje se temeljito pripremiti nego izgubiti živce. Čim čovjek posustane, odmah mozak više ne pamti tako dobro. Kad ne bih godinu dana naučila novu ulogu, mozak bi mi jako sporo funkcionirao. On mora biti stalno uključen, a i tijelo, zato što pjevate s određenom vrstom i brojem mišića, i morate biti fit, jer velike uloge zahtijevaju veliki napor.

Idete li u teretanu?

- Nažalost ne, i već osjećam posljedice, zbog moje visine. Mislim da je to sljedeća moja stavka. Velika uloga znači i tjelesnu i psihičku koncentraciju vrhunskog sportaša.

Jeste li spremni na takav napor?

- Pa, meni je dosadno kad nije tako! Oduvijek sam bila takva da mi je trebala akcija! K tome, u operi se uči o životu, i vidi se da ljudi jako griješe. Kad dobijem libreto, a naše su note od 200 do 300 strana, to nisu samo note, to je život. U “Pelléasu i Mélisande” vidite zašto brat ubije brata, zašto se brat zaljubi u bratovu ženu, zašto kralj Arkel pušta da sudbina vlada, zašto Genevičve sve to iz prikrajka kontrolira...

Ni u jednom trenutku vam nije bilo žao što ste napustili arhitekturu?

- Kako mi ne bi bilo žao! Arhitektura je lijepi konkretni posao. Napraviš kuću pa je gledaš cijeli život, u glazbi toga nema. Imala sam strašne padove u svojim počecima, ali sam se uvijek dizala i išla dalje. Za mene odustajanje ne postoji. Kad bi mi bilo teško, mislila sam - da sam bar u nekom birou, pa da crtam...

Na primjer, kakvi padovi?

- Ne bih prošla na audiciji, nisam mogla svladavati neke pjevačke fraze jer sam bila premlada, neki koncert ne bih dobro otpjevala, ili sam nešto trebala pjevati pa bi na kraju uzeli nekog drugog... Doslovce padanje. Ljudi samo vide uspjehe, ali ne vide padanje. Ali kod uspješnih ljudi puno u prosjeku ima više padova nego uspjeha - ali nitko ne priča o svojim padovima.

Vidite li svoje kolege koji se od tih padova ne mogu oporaviti?

- Rekla bih više vani nego u Hrvatskoj, jer nekako smo još ipak zaštićeni. Vani je svaka godina upitna - hoće li vam produžiti angažman? Neke kolegice su dobile otkaz i osjetila sam kako je to teško, a i da sam ipak povlaštena što imam stalni angažman i status u Hrvatskoj, a znam da u Njemačkoj, kad dođete do 13. godine angažmana, automatski dobivate otkaz. Život pjevača je naporan, a svi vide samo glamur. Kad vam dirigent pred zborom i orkestrom kaže da nešto nije dobro - mnogi to ne mogu izdržati. Mi smo naučeni više na kritike nego na pohvale - ne možeš se razvijati ako dobivaš samo pohvale. Ali kad jako padneš, uvijek ima još, čovjek je izvor nevjerojatnih mogućnosti, samo treba zagrabiti. A dok ne zagrabiš, ništa ne vidiš.

Arhitekturu ste upisali i “obiteljskom odlukom”, naime, vaš otac, liječnik, smatrao je da treba odstudirati nešto egzaktno. Pjevanje, kasnije, svojom. Gdje vam je bilo teže?

- Na pjevanju! Na arhitekturu sam došla iz matematičko informatičke škole, imala sam ugrađenu disciplinu i diplomirala sam u roku. Kad sam se upisala na Akademiju, nisam imala završenu srednju muzičku školu, i tu mi je bilo jako teško. Nisam znala dobro ni čitati note, i zbog toga što sam morala nadoknađivati temeljne predmete, solfeggio, harmoniju, klavir... gubila sam puno vremena, nisam mogla usavršavati glas. Tek za dvije godine mogla sam se potpuno usavršavati kao pjevačica. Kao arhitektica bila sam navikla na egzaktnost, i kad sam “iskočila” iz toga, iz te “aure”, osjećala sam se kao autsajder. Bila mi je nepojmljiva neizvjesnost, improvizacija u glazbi... ne možeš ništa kontrolirati. U arhitekturi - ono što si planirao, tako će se dogoditi. U glazbi toga nema. Puno sam živaca izgubila dok nisam shvatila da tu mogućnost improvizacije mogu nositi samo ljudi s puno iskustva u životu, koji se mogu prepustiti, dopustiti da nekad neće biti kako su zamislili, i kad sebi to dopustite da je i to dobro - zreli ste.