SIMPLE MINDS STIŽU U ZAGREB Oni su u osamdesetima utjelovili naše zlatne snove

Za razliku od U2 koji su i u 21. stoljeću uspjeli ostati diskografski relevantni, utjecajni i tiražno uspješni, čemu svjedoči i suradnja s Danger Mouseom na novom, još neobjavljenom albumu, Simple Minds su posljednji doista relevantan album objavili prije gotovo 30 godina.

Za razliku od The Cure čije “zlatne dane” također vežemo uz 80-te, Simple Minds nisu dosezali milijunske naklade s albumima izdanima nakon početka 90-ih.

Za razliku od New Ordera, još jednog “amblema 80-ih”, malo tko će Simple Minds - premda se neki njihovi utjecaji mogu naći u radovima mlađih sastava poput The Killersa ili Musea koji su ih popularnošću, nakladama i proporcijama koncerata također nadrasli - spomenuti kao jedan od najutjecajnijih bendova.

Za razliku od Bon Jovija, Simple Minds više nisu ni stadionske rock zvijezde iako su sredinom 80-ih, nakon nastupa na Live Aidu i u vrijeme bestseler albuma “Sparkle In The Rain” i “Once Upon A Time”, zajedno s U2 dospjeli u tu, financijski najtežu kategoriju u koju može dospjeti neki rock ili pop izvođač.

Po mnogo čemu Simple Minds, dakle, nisu relevantni i značajni, pa čak ni megapopularni, no ipak ih mnogo ljudi, posebice u Hrvatskoj i susjedstvu, i dalje uporno i tvrdoglavo obožava. Logično je postaviti pitanje - zašto?

Avangardna djela

S jedne strane, odgovor na to pitanje leži u onome što su Simple Minds učinili u 80-ima. Primjerice, njihovi raniji albumi “Empires And Dance” i “Sons And Fascinations/Sister Feelings Call” s početka 80-ih bili su estetski i kreativno dorečena i avangardna djela na razmeđi art-rocka, post-punka i synth-popa kojima vrijeme nimalo nije naškodilo.

Ako je netko bio na raskršću puteva koji su vas mogli odvesti do Kraftwerka, Roxy Musica, Giorgia Morodera i Public Image Ltd., onda su to tada bili Simple Minds.

Još su bitniji faktor njihove trajnosti kvalitete i današnje omiljenosti - barem među onima koji su odrasli na glazbi iz 80-ih ili muzici začetoj u okrilju punka i post-punka u kojem su 1977. godine u Glasgowu ponikli Simple Minds - tiražniji albumi poput “New Gold Dream 81-82-83-84”, “Sparkle In The Rain” i “Once Upon A Time” s kojeg potječe i najobilnija zaliha najvećih hitova koje će Jim Kerr i njegovi kompanjoni izvesti 4. ožujka u Domu sportova.

Trostruka kompilacija

Povod je nova trostruka kompilacija hitova “Celebrate”, no kolektivna memorija poklonika Simple Mindsa mnogo je bitnija za sljedeću konstataciju. Ako ste odrastali u to vrijeme, vjerojatno se sjećate s kakvim ste oduševljenjem dočekali Jugotonova licencna izdanja spomenutih albuma od kojih “New Gold Dream 81-82-83-84” iz 1982. godine i danas opravdano slovi za jedan od esencijalnih i najkvalitetnijih albuma 80-ih godina.

“Svaki bend s nešto dužom poviješću ima neki svoj Sveti Gral”, kaže Jim Kerr. “Naš je bio album ‘New Gold Dream’ s kojim smo započeli proboj kod kritike i publike. Ljudi koji su zavoljeli taj album na poseban su se način povezali s nama. Bila je to duboka veza s vlastitom mitologijom te naš najuspješniji album u karijeri, posebice kod kritičara.”

Ranija iskustva s disco-punk podija ujedinili su s refrenima stadionskih proporcija i sjajnom produkcijom velikih bubnjeva funkoidne ritam-sekcije, moćnih sintesajzera i raskošnih, no ipak post-punk gitara te emotivnošću vokala Jima Kerra.

U to vrijeme Simple Minds su se uvelike izdizali iznad onoga što su nudili Duran Duran i ostali akteri novog romantizma kojemu je ovaj škotski sastav pripadao tek rubno. Ne čudi da su i U2 priznali kako im je “New Gold Dream” bio velika inspiracija za album “The Unforgettable Fire”, nastao 1984. godine u produkciji Briana Enoa i Daniela Lanoisa, a oba albuma i danas valja cijeniti kao neoboriv dokaz teze po kojoj je nekoć visokotiražna pop glazba bila inteligentna, lijepa, kvalitetna i trajna.

Tek iskra na kiši

S tim albumom počela je i fascinacija ovdašnje publike grupom Simple Minds koja se svojim hitovima u našu kolektivnu svijest - znate ih svi pa ih nema potrebe nabrajati - usjekla kao značajna zvučna popudbina dekade koju njezini poklonici, ali i mnogi drugi ljudi rođeni u 60-ima smatraju posljednjom doista sretnom, normalnom i bezbrižnom dekadom svoga života. Naš zlatni san tada je bio - tako nam se barem činilo - realno dostižan i posve razuman.

Koncem 80-ih u vrijeme posljednjih najvećih hitova Simple Mindsa za kratko nam se činilo da stvari mogu ići samo nabolje. Pokazat će se da smo bili naivni i posve nespremni za sve ono što će nam se dogoditi u 90-ima i što nam se još i danas događa. Pokazat će se kako je taj naš “novi zlatni san”, da parafraziram naslove tri ključna albuma Simple Mindsa, bio samo “iskra u kiši” i da ćemo se tih trenutaka sjećati po onoj staroj “bilo jednom davno”.