'FIRCIGERICE U TRANSU' Iako gripozan, fini gospodin Jim Kerr dao je sve od sebe

Koncert Simple Mindsa za ovu prigodu naoružanih isključivo “najvećim hitovima” u krcatoj Maloj dvorani Doma sportova očekivano je bio pogonjen prisjećanjem na njihove, ali i zlatne dane najvećeg dijela okupljene publike, odnosno na 80-e kao dekadu koja je formirala mnogo toga u glazbi, popularnoj kulturi pa i tehnologiji današnjice.

Ipak, Simple Minds su se izvođački, auditivno i vizualno tijekom krasnog dvoipolsatnog koncerta za “fircigerice u transu” i njihovu pratnju lako uzdigli iznad razine puke ili slinave nostalgije, potvrdivši se kao jedan od koncertno najjačih sastava ne samo dekade u kojoj su ostvarili najveće repertoarne uspjehe, nego i današnjice.

Ples s publikom

Premda gripozan, u kaputu i s vunenim šalom oko vrata tijekom prvog seta, Jim Kerr je dao apsolutno sve od sebe. Taj ugodan i decentan gospodin superemotivnim glasom, čak i kad je promukao, još može otopiti najledenija srca. Poput njegovih uzora, Bryana Ferryja i Davida Bowieja uz čiju je “The Jean Genie” ostao još malo plesati s publikom po završetku koncerta - krasan dokaz iskrenosti i entuzijazma - s vremenom je postao ugledni džentlmen art-rocka. Charlie Burchill je i danas gitarist kapacitiran i influentan skoro koliko i The Edge, Mel Gaynor još uvijek jedan od najjačih bubnjara na svijetu, a teško je naći mane i klavijaturistu Andyju Gillespieju te basistu Gedu Grimesu. Raskošna svirka, a bez trunke kiča ili viška premaza, ostala je najznačajnijom odlikom jednog od najpopularnijih i najprepoznatljivijih bendova 80-ih. Oni su klasici 80-ih koji i danas zvuče prilično moderno, možda i zato što se niz mladih bendova fura na njima srodan post-punk, synth-pop i new wave. Većina tih “novih” post-punk sastava u usporedbi sa škotskim doajenima zvuči blijedo. Simple Minds, pak, djeluju nepotrošeno i impresivno.

Prošla turneja

Jedina zamjerka koju može uputiti dugogodišnji poklonik (još od albuma “Empires And Dance” iz 1980. i “Sons And Fascinations/Sister Feelings Call” iz 1981.) nedovoljno je akcentiranje pjesama nastalih prije njihovih najvećih hitova, odnosno iz perioda kad su bili avangarda post-punka, synth-popa i art-rocka s prijelomnice 70-ih i 80-ih. No, ključne pjesme s prvih pet albuma bile su okosnica prethodne, “5X5” turneje i nitko mi nije kriv što ih tada nisam “uhvatio”.