Prvi orkestar svira nam falš i nitko za to nimalo ne mari

ZAGREB - Baš kao što se i očekivalo, sjajni kineski virtuoz Ning Feng pomeo je sve pred sobom u izvedbi briljantnog 4. koncerta za violinu i orkestar violinističkog superstara Niccoloa Paganinija ! Bila je to adrenalinska večer vrhunske glazbe koja je u potpunosti opravdala svoj naslov - “Nezaboravni Feng”!

Svaki cigo svoga konja...

Ove dvije rečenice, uključujući i uskličnike, stoje na početku priopćenja koje je o koncertu Zagrebačke filharmonije održanom prošlog petka u Lisinskom sastavila Zagrebačka filharmonija - u skladu s kod nas već uobičajenom i većini, čini se, sasvim prihvatljivom praksom da svatko sebe bezočno hvali. Kako u politici, tako i u kulturi.

Ako ništa drugo, u spomenutom je priopćenju ovaj put svaka riječ istinita. Navedeni Paganinijev Koncert i ne služi ničem drugom doli isticanju akrobatske virtuoznosti solista. Ning Feng doista je pravo svjetsko čudo.

Ne slušaju dirigente

U prvom stavku on je vlastitom kadencom sebi zadao prstolomije kakvih čak ni u Paganinijevim notama nema. Na silne, apsolutno zaslužene ovacije publike odgovorio je s još dva dodatka: Paganinijevim Capriceom br. 8 i violinističkom transkripcijom Tarregine “Alhambre”.

Ali, u filharmonijskom priopćenju, naravno, nikada neće pisati da su filharmonijski gudači, osobito violine, svoju unisonu melodiju na samom početku Paganinijeve skladbe svirali - falš! Nije to bio tek nesretan slučaj, bila je to vrlo čujna posljedica premalo vježbanja i već godinama zapuštane discipline. Svakome tko to želi čuti o tome govore odreda svi gostujući dirigenti, u koje, usprkos brojnim nastupima ove sezone, spada i Uroš Lajovic , slovenski maestro i uvaženi bečki pedagog.

Paganinijeva melodija nalik raščerupanoj vunenoj niti tamo gdje bi trebala biti čista svila, nažalost nije usamljen primjer lošeg sviranja.

Bachov rendgen

Bachova glazba u kojoj su gudači orkestra kao na rendgenu, a koju je Filharmonija svirala dva tjedna ranije, dala nam je još katastrofalniju sliku raspadanja sviračke discipline. Odlični nastupi pojedinih solista, poput flautističkog para Danija Bošnjaka i Renate Penezić, nedovoljna su utjeha.

Ali, pisati o falš sviranju ima malo smisla dokle god se sami glazbenici, koji to najbolje i sami čuju, prave gluhi i nevini. Šefa-dirigenta koji, kako to sam maestro Lajovic neprestano ponavlja, nije plaćen za to da ga orkestar voli, i koji bi orkestar natjerao na preslušavanje snimaka vlastitih šlampavosti, takvog dakle autoriteta Filharmonija nema. A kako sada stvari stoje, kao da ga i ne želi imati. Zalazeći nakon koncerata iza pozornice još nikada nisam čuo naše filharmoničare da kritički raspravljaju o vlastitom sviranju. Ali zato itekako znaju kritizirati svakog dirigenta.

Zauzdani grčem

Na prošlotjednom koncertu odsvirana je i monumentalna Peta simfonija Gustava Mahlera , pravo djelo za proslavu 100. obljetnice smrti velikog skladatelja. Ta je izvedba pokazala da je orkestar, što nikada nije bilo upitno, sastavljen od mnogo izvrsnih pojedinaca, ambicioznih i talentiranih te mahom mladih glazbenika. Primjerice, često problematični rogovi u ovoj su izvedbi publici priredili nekoliko uistinu divnih trenutaka.

Ali, neizmjerno izražajno bogatstvo te skladbe na mnogim se mjestima moglo bolje doživjeti u promatranju plesnih pokreta maestra Lajovica, uglednog malerijanca, nego u muziciranju orkestra čiji su potencijali ostali zauzdani grčem nedovoljne pripremljenosti i koji zato ne može ispuniti svoju glavnu svrhu: biti primjer izvrsnosti - ne samo vlastite, nego i čitavog društva, grada i zemlje koju bi trebao predstavljati.

U tom je smislu, na žalost, Zagrebačka filharmonija vjeran odraz stanja u društvu kojem je zadnji interes kakva mu je Filharmonija i u kojem je nezamislivo da na naslovne stranice novina dospije usporedba dva hrvatska orkestra, ali ne i usporedba Severine i Jelene Rozge. O europskim neuspjesima hrvatskih nogometnih klubova barem se još uvijek naširoko kuka i plače, a da nam prvi nacionalni orkestar već godinama i ne izlazi na europske pozornice nitko više ni ne primjećuje, niti je ikoga, čini se, briga.

Ima nas kojima je stalo

Nije mi namjera ikoga živcirati nabijanjem na nos suprotnog primjera Beogradske filharmonije. Ali, njihovog je direktora Ivana Tasovca upravo prošlog tjedna jedan tamošnji časopis proglasio čovjekom godine i kulturnom ikonom. Ne zbog glamuroznosti njegove pojave, nego zbog rezultata i zato što svoj orkestar tjera da gine za kvalitetu, a društvo i njegove političke vođe da ih prate i pomažu čak i preko svojih materijalnih mogućnosti.

Filharmoničari, probudite se, još nas ima kojima je stalo do vaše glazbe.