Adele - pop zvijezda koja izgleda kao gospođa s čajanke

ZAGREB - Posljednjih godina na obje strane Atlantika svjedočimo pravoj navali pjevačica i kantautorica na gornji dom top-lista, ali i njihovoj rotaciji, ovisno o tome jesu li povukle pravi ili krivi potez. Dok u Americi traje borba za Madonnin tron u kojoj za sada prednjači Lady Gaga, Britanija se prije tri godine dala u potragu za “novom Amy Winehouse”.

Čekajući njezin povratak s rehabilitacije, odnosno novi album i sigurniju koncertnu aktivnost - za sada su na njezinim stranicama najavljena tek gostovanja koncem lipnja i u prvoj polovici srpnja na festivalima u Ateni, Bilbau i Lucci, bez spomena Beograda - britanska glazbena industrija u orbitu svjetskih zvijezda izbacila je barem dvije pjevačice, najavljene pod egidom “nova Amy Winehouse”.

Prvijenac kratkog daha

Neugodnu naljepnicu koja im je mogla više štetiti nego koristiti, velška plavuša Duffy i londonska crvenokosa Adele - o njima je ovdje riječ - prilično su brzo zbacile sa sebe zahvaljujući visokim nakladama i vlastitoj osobnosti, iako njih dvije i Amy povezuju osobeni, impresivni glasovi i sklonost da svoje albume slažu po recepturi pop albuma 60-ih godina. Prije tri godine, Adele je solidno krenula s albumom “19”, no uspjeh je bio kratkog daha. Duffy ju je s albumom “Rockferry” pomela, ostvarivši u kriznim vremenima impresivnu nakladu od 6 i pol milijuna primjeraka.

Malo remek-djelo

No, kolo diskografske sreće brzo se okreće pa “tko bi gori, eto je doli, a tko bi doli gori ustaje”. Bolje rečeno, neka se ne uvrijedi stari Gundulić, gori hita - ako ima hit, dva ili tri.

Duffy je s neuvjerljivim, pa čak i konfuznim albumom “Endlessly” zbunila i kritiku i publiku, a većinu produkcijski neadekvatno postavljenih pjesama nije mogao izvući ni njezin osebujan glas. Upravo u trenu njezina potonuća - kratkotrajnog, nadajmo se - Adele je objavila drugi album “21” u produkciji Paula Epwortha (Florence And The Machine, Cee Lo Green, Primal Scream, Kate Nash) i Ricka Rubina s kojim je, i kvalitetom i prolaznim vremenom na top-listama, već sada daleko nadmašila ne baš osobit debi album “19”. Već dva tjedna je “21” najprodavaniji album na svijetu, a moglo bi slično biti i nakon svođenja godišnjih računa jer apsolutno savršen, bluesom pogonjen i gospelom nadahnut plesni hit-singl “Rolling In The Deep”, pravo malo remek-djelo suvremene pop glazbe otpjevano, aranžirano i snimljeno po bezgrešnim kanonima pop glazbe 60-ih, nije jedini potencijalni hit Adelina novog albuma. Dapače, “21” je značajan izuzetak u kurentnoj ponudi pop albuma čiji se skor najčešće svodi na jedan ili dva hita i neprobavljivu ili nezamjetnu smjesu “filera”.

Suvisla cjelina

Nasuprot takvoj, prevarantskoj strategiji, “21” je stilski izbalansiran i zaokružen pop album s niskom dojmljivih pjesama o raskidu ljubavne veze u kojima, možda i stoga jer ih je sama napisala, Adele briljira tamnim, zadimljenim i impresivnim glasom koji istodobno podsjeća na Ettu James i Alison Moyet, Wandu Jackson i Dusty Springfield. Producenti Epworth i Rubin sjajno su nadopunili jedan drugog, uronivši Adelin bogat, sočan, snažan i veliki glas u ritmični rock'n'soul, bluesirani pop i country-soul balade, a da se sve doima povezano, pitko i poput suvisle cjeline.

Teško je reći je li Adele zamamnija i privlačnija kad se razračunava s bivšim ili kad krvari za njim i je li dojmljivija u baladama ili u pjesmama nabijenog tempa. Gotovo u svakoj pjesmi ona zvuči poput besmrtne zvijezde popa, countryja, R&B-a i soula 60-ih, ali ne i poput kopiranja ikona iz te dekade ili restauracije “vintage” zvuka. Ona možda djelomice jest retro, ali je i moderna, a zapravo zvuči poput klasika našeg doba.

Zahvala šmokljanu

Adele, ta crvenokosa djevojka iz Tottenhama koju je Britanija prvi put upoznala na jednom X Factoru (ne, nije pobijedila!), malo prebujnog poprsja i preširokog struka (gle, tko joj to kaže!), koja se odijeva kao za čajanku u godini u kojoj su se Beatlesi vratili iz Hamburga i nisu još očarali cijeli svijet, definitivno nije tip ljepote kakvu danas nude razgolićene MTV starlete s auto-tuning vokalima, ali frajer koji je ostavio takav komad žene, tako strasne i takvog glasa, mora da je totalni idiot.

S druge strane, baš tom šmokljanu trebamo zahvaliti što ju je ostavio jer da nije, tko zna bi li Adele snimila album koji ćemo za dva-tri desetljeća vrlo vjerojatno smatrati evergreenom pop glazbe iz ranog 21. stoljeća. Za Adelinu šul-kolegicu Leonu Lewis to nitko živ neće reći, ako je se netko uopće bude sjećao.