NA PUTU OPORAVKA Kad Uroš Lajovic dirigira Bersinu Idilu u Lisinskom

Filharmonija već godinama nema šefa-dirigenta jer se zbog kojekakvih razloga u zapetljanoj proceduri podijeljenih interesa nije mogao izabrati.

No za vjerne posjetitelje Lisinskog uvijek se, uza sve prigovore, nađe mala utjeha. Na redovitom koncertu iz takozvanog, forsirano zamišljenog “SHS” Regionalnog ciklusa, na programu su bila djela Blagoja Berse, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Felixa Mendelssohna Bartholdyja. Počelo je dugovječnom “špicom” Trećeg programa Hrvatskog radija, ali je to ipak bila pažljiva i još uvijek nedovoljno uređena izvedba uživo.

Prilika za soliste

Riječ je o Idili Blagoja Berse, skladatelja kojega domaći svijet nije tretirao nimalo idilično. Izvedbu je predvodio dirigent Uroš Lajovic koji nije prečest, ali je ipak dobrodošao redoviti filharmonijski gost.

Program koncerta je i dalje bio pomno i sadržajno sastavljen od međusobno kompatibilnih djela. Unatoč svim mogućim i nemogućim prilikama odvijao se u velikom luku. Prilika se ukazala i solistima iz orkestra u Mozartovoj Simfoniji concertante za flautu, obou, fagot, rog i orkestar u Es-duru. Svojim su se dosluhom i vještinom iskazali flautist Dani Bošnjak, oboist Zoltán Hornyánszki, fagotist Ricardo Luque i Daniel Molnár, hornist medena tona.

San ljetne noći

U odnosu na davno dosegnute standarde profesionalnih ansambla čudno je bilo da pripremljeni tiskani program zaboravio popis stavaka. Tada dobrohotni i prorjeđeni slušatelji nisu bili nimalo krivi za pokušaj pljeska nakon prvoga stavka. Zaduženi dirigent je bio spomenuti precizni i pažljivi Uroš Lajovic, ali u svom neodoljivom scenskom nastupu flautist Dani Bošnjak mu je sekundirao kao što često zna s dovoljno razloga pomalo samoljubivo činiti i u drugim prilikama.

Drugi dio večeri bio je posvećen jednoj “scenskoj glazbi”. Beskrajno šarmantna Mendelsshonova glazba za Shakespeareov “San ljetne noći” već je odavna počela živjeti i zasebno na simfonijskim koncertima. Lajovic je upregnuo sve raspoložive snage u datim okolnostima. Čipkasto nakupljanje “tisuća” nota je u izvedbi uspjelo biti prozračno, a svadbena koračnica na kraju kraljevski pompozna i ponešto preodrešita. U međuvremenu se krio i lijepi noćni ugođaj dobrim balansiranjem orkestralnih skupina. U izvedbe je svakako bio uložen veliki trud s dobrim ishodom. O doradi na sada već čujnom putu oporavka Orkestra se uvijek može pričati, zar ne?