Novi album Lambchopa: Umro mu je prijatelj i Kurt Wagner plače

Čak i Lambchopu najnaklonjeniji kritičari priznat će kako barem nekoliko njihovih albuma kao da su snimljeni iste godine na istom sessionu, a ne kao zasebna djela. Bili su to lijepi albumi, no čekao se album koji bi prekinuo rutinu u koju su zapali Kurt Wagner i njegov country’n’soul kolektiv.

Tiho muziciranje

Na desetom albumu “Mr. M” naizgled je sve ostalo isto. Lambchop su i dalje bend kojem je tiho muziciranje osnova njihovog suptilnog stila, a Kurt Wagner je i dalje pjesnik u čijim pjesmama bez linearne fabule svjetlucaju zrnca velike mudrosti o ljubavi, životu, prijateljstvu, smrti i kontralihtiranju malih životnih radosti i svakodnevnih sitnica s patnjom i nenadoknadivim gubicima, odnosno, kako sam autor kaže, o “ljubavi doživljenoj kroz gubitak”. U ovom slučaju to je gubitak ponajboljeg Wagnerovog prijatelja i srodne pjesničke i glazbene duše Vica Chesnutta koji se 2009. godine ubio kad je shvatio da više nema novca ni mogućnosti zaduživanja kojim bi plaćao liječenje oduzetosti kao posljedice teške prometne nezgode. Njegova zarada bila je posve disproporcionalna kantautorskoj veličini potresno senzibilnog, tjelesno oduzetog pjesnika i kad više nije mogao podnijeti da bude teret sebi i drugima oduzeo si je život. Njegovo samoubojstvo, kao izravna posljedica okrutnog američkog sistema zdravstva, nadahnulo je Kurta Wagnera i Lambchop da snime jedno od najveličanstvenijih djela u karijeri, odnosno da Vicovu smrt iskoriste kao metaforu za najveće životne gubitke i ljubav koja nam jedina može pomoći da se nosimo s njima.

Liječenje duša

Kako su Lambchop majstori u liječenju ranjenih duša, tako nam i na “Mr. M” gorki pelin nude sa žličicom meda, odnosno depresivno tužne stihove poput “sjene nestaju u danu koji nikada neće završiti” i “Skinuh božićne lampione s verande, 31. veljače” ili životna iskustva poput “Prijatelji nas čine osjetljivima/Gubitak nas čini idotima/Strah nas čini kritičnima/Spoznaja je mučna” umataju u lahoraste aranžmane profinjenih melodija koje zvuče poput utješnih melodija na karminama ili, kako reče jedan inozemni kolega, poput “lounge glazbe za posljednji odlazak”. Stilski, Lambchop su i dalje okrestar koji, čak i ako svira u spomen pokojnom prijatelju, savršenom lakoćom i elegancijom, uz češkanje bubnjeva metlicama, prozračnim akordima gitara i toplim akordima klavira, klizi strujama na čijoj se površini ljeskaju odbljesci zraka soul, easy listening, vocal-jazz i baroque-pop glazbe, od uvodne “If Not I'll Just Die” do odjavne “Never My Love”. Kad su posrijedi gudački aranžmani, često u opreci s glavnom melodijom, nisu bespredmetne ni usporedbe između “Mr. M” i Sinatrinog remek-djela iz 1965. godine “September Of My Years”.

Fin orkestar

Prekrasna su i dva puhačima osjenčana instrumentala, “Gar” i “Betty's Overture” koja zvuče poput zaboravljenih klasika filmske glazbe kasnih 60-ih i ranih 70-ih.

Bilo bi lijepo da nam Lambchop ponovo zasviraju u Hrvatskoj. Ipak je to fin, osjećajan i lijep orkestar čiji se novi album “Mr. M” može protumačiti kao rekvijem za prijatelja Vica Chesnutta, ali još više i kao pokušaj da unatoč nedaćama, nesrećama i tragedijama prigrlimo i slavimo ljubav i život.