DOKTOR ZA SPOMENIKE: Kako se to poštuje Tuđmana tim diletantskim kipovima?

Zamoljen da prokomentiram spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku u Splitu naglasio sam po dalmatinski da je to sridnja žalost što će reći - ništa posebno (u čemu je kolumnist jednog tjednika i ugledni odvjetnik ugledalo čovjeka koji hvali prošle i kudi sadašnje spomenike).

Sada, kada se razišao dim s toga, zapravo još jednog prigodničarskoga predizbornog cirkusa, treba doista vidjeti tužnu sudbinu toga spomenika. O dostojnome mjestu na maloj skučenoj površini zapadno od Biskupove palače, blizu pazara i njegove slikovite gungule, nema govora. Ako je to izraz štovanja i zahvalnosti Prvom predsjedniku, onda je spomenik (koji nije bez kiparskih vrijednosti) odmah na samome početku podijelio smrtnost svih nas. Tu su mu smrtnost namijenili likovno neuki i svakodnevnoj kulturi nesvikli političari koji će spomeničku zadaću shvaćati uvijek kao “za” ili “protiv”, “naši” - “vaši”, ili, u novije doba, “ili mi, ili oni”. A ništa prirodnije u uljuđenoj zemlji (osim u Hrvatskoj) nego podignuti spomenik Prvom predsjedniku. Ništa neprirodnije nego poradi herostratskih nagona zadužiti policiju čuvati i splitski spomenik na kojemu samo nekoliko dana nakon otvorenja osvane “TITO 1962”. I jasno je da spomenici trebaju živima a ne umrlima i da smo mi daleko od poštivanja bilo koga i bilo čega. Sve je to prazno, ceremonijalno i mažoretsko; forma bez ikakova sadržaja.

Nemoć umjetnosti

A prije nego kažemo SPOMENIK, zamislimo pismeniji znak poštovanja i zahvalnosti i ne treba tražiti prepoznatljivu formu koju zagovara likovno polupismena politička elita koja računa na neukost odozdo (razumljivost, prosječni ukus, pogodio ga je!), ali niti zagovarati jednako provincijski napetu i pretencioznu elitističku nerazumljivost spomenika kojoj će u toj intelektualnoj muteži biti potrebit neki upućeniji i učeniji sebi i drugima jednako nerazumljivi tumač.

Od kuda tolika navala polupismenih spomenika koji niti šta govore niti šta znače, koji nisu samo daleko od umjetnosti nego od osnovna znanja zanata, elementarne oblikovne korektnosti, kakvu, i bez pretenciozne napetosti poznaje kulturno i u svakom drugom smislu subjektivniji svijet u kojemu i figurativni spomenici uglavnom nisu umjetnost, ali su solidan znak poštovanja pismenosti i mjere.

Kakvo se to poštovanje iskazuje predsjedniku Tuđmanu brojnim diletantskim uradcima? Ne bi li to, upravo poradi štovanja i zahvalnosti trebala biti djela koja su prošla najviše stručne kriterije, mučeništvo imaginacije i promišljanja? I onda: tko čuva dostojanstvo Prvoga predsjednika? Zatucani realist kojemu je socrealist sa zanatske strane nedosegnuta visina, koji ne poznaje niti alat niti zanat i koji ne zna ništa, niti može išta!? Gdje su (uz iznimke) oni koji bi spomenik promišljali kompleksnije, značenjski sadržajno slojevitije i bogatije.

Stvorena je velika kolajna loših spomenika, koji svjedoče o snažnoj političkoj kontaminaciji likovnog prostora i u kojima se ogleda moć politike i nemoć umjetnosti. To je čisto postojanje forme lišene sadržaja. I onako kako forma jača, tako duh uzmiče - kako bi kazao jedan pametni čovjek, dok drugi jednako pametan, ako ne i pametniji, smatra da ako je nešto spomenik ne može biti umjetnost, a ako je umjetnost ne može biti spomenik, želeći tako ukazati na terminološku besmislicu (otprilike kao i Muzej suvremene umjetnosti).

Spomenik u Splitu

Gotovo 300 radova

I evo, početkom je godine raspisan, potom i brže-bolje poništen natječaj za spomenik Franji Tuđmanu u Kninu. Poništenje natječaja ide uz obrazloženje da nitko ne bi u likovima natječajnih radova “prepoznao Franju Tuđmana”, te “da prepoznatljivost fizionomije i pokreta nije postignuta”. Ozlojeđeni umjetnici traže “pošteno suđenje”. Odgovara im se da jednostavno - “nisu pogodili”! A sve je krenulo krivo - primjerice ograničenje da se na natječaj mogu javiti samo oni koji imaju najmanje tri rada u javnom prostoru. Tako su oni koji su već uništili i kontaminirali javni prostor u velikoj prednosti. Uz to, uredno je preporučen trometarski figurativni spomenik, lik koji “ljubi zastavu ili pobjednički diže ruke”. Dakako, to je kavez slobodnijem promišljanju kojega već pomalo ohrabrujuće nagrizaju novopozvani umjetnici (“figura limitira koncept”, K. Hraste). Ohrabruje ovdje samo sastav žirija sa kiparem Petrom Barišićem i najtankoćutnijim povjesničarskoumjetničkim duhom ovih prostora Željkom Čorak. I premda “u rukama Boga i umjetnika Tuđman može biti čudesan” (arh. Vjekoslav Ivanišević, član Ocjenjivačkog suda), Svevišnji se u ovo rijetko upliće, dok je umjetnika sve više, a umjetnosti sve manje.

Osobno jako mi se svidio prijedlog-ideja arhitekta i vizualnoga umjetnika Antonija Grgića koji predlaže zrcalne ploče s tekstom poziva hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu na svojim kućnim pragovima i u svojim domovima. Po Grgiću to je “veliki državnički potez u ime svih nas”. Doista, to bi bio spomenik! Takvih “u ime svih nas” ima sva sila u civiliziranom svijetu! Od Berlina do Hamburga, od Beča do Londona. Taj spomenik-antispomenik je pravi put na kojem će naši unuci zaboraviti govoriti o ustašama i partizanima. Ovako…?

Pošto je mladoj kolegici Jasni Begonji zadano da propita brojnost i tipologiju spomenika Prvom predsjedniku, ona je do 2014. godine pobrojala neočekivanih gotovo 300 radova, što spomen-ploča što poprsja, što figura! Evo nekih. Spomenik u Bibinju, Biogradu na Moru, Pleternici, Kaptolu, Osijeku, Selcima (Brač), Makarskoj, u Podbablju i Runovićima (Imotski), Slavonskom Brodu, Virovitici, Korenici, Širokom Brijegu, Diklu (Zadar), Otoku, Škabrnji, Plaškom, Kaštelima, Lipiku, Vinkovcima, Novoj Bukovici, Svetom Filipu i Jakovu, Korčuli, Miljevcima, Bjelovaru, Pridrazi, Nerežišćima, Sydneyu, Tribunju, Pakoštanima, Požegi, Gospiću, Hrvatskoj Dubici, Velikoj Gorici…

Uz dakako hvalevrijedne iznimke u toj spomeničkoj euforiji mjesto je našao kipar samouk Ivan Malenica (ili “Šibenski Michelangelo”) koji spomenikom od 4 metra (ispod toga on ne ide) u Pridrazi u lijevanom betonu unutrašnju prazninu kipa ostavlja vanjskoj praznini. Sličan, darežljivi izvor dirljiva nadahnuća potekao je i kod spomenika u Pakoštanima izvjesnoga Gregova s likom zamišljena predsjednika kojemu ne pomaže niti knjiga Bogoslava Šuleka, a raspoloženje i spomeničko tijelo smješteno je među apartmanizacijsku fasadex-scenografiju koje je, doduše, u pravom mjestu, ali sa užega spomeničkog motrišta, jako, jako daleko od dostojnog mjesta.

Spomenik u Pridrazi

Spomenički tsunami

Ali što i očekivati u zemlji koja je širom otvorila vrata spomeničkom tsunamiju, zemlji koja poznaje “humano preseljenje” Zida boli potaknuto od naizgled nešto kulturnije bivše ministrice pravosuđa i doživotnoga gubernatora glavnoga grada, što je nesumnjivo najveći kulturocid i memorijacid.

Što očekivati kada je u neprikladan gradski prostor utrpan veliki kip Nikole Tesle koji tako umetnut po arhimedovom zakonu istiskuje toliko konceptualne gluposti i prostorno komunikacijskih nelogičnosti. To je permanentno maltretiranje prostora, ljudi, svakodnevnog života i kvalificiranih pješaka, a da o struci i ne govorimo. Čemu spomenici unutar prave fliperizacije grada, u kojemu se autorski pečati utiskuju u povijesnu koru najboljih prostora brišući sve njegove memorijske sedimentacije.

Doista, trebalo bi barem u zemlji novčarskih gulikoža i pučkih kuhinja, u kojoj spomenici trebaju živima a ne umrlima, završiti ovu kretenizaciju hrvatske svakodnevice čekajući bolja vremena i bolje ljude. U poredbi sa onim ranijim iz vremena za kojima ne žalimo, trebamo usporediti i vidjeti što znači spomenički nazadovati i gotovo potonuti. A ako iz svega eliminiramo plitke sugestije neuke politike kako spomenik treba izgledati (u načelu figurativno i prepoznatljivo) treba se jednako odmaknuti od ekskluzivizma i nerazumljivosti djela. Treba učiniti razumljiv oblik ne raspisujući populistički referendum koji će završiti u doslovnoj i retarditanoj formi i pukom kriteriju fizičke sličnosti.

Spomenik u Pakoštanima

Zastarjele forme

Jesu li figurativni spomenici u najmanju ruku preživjela forma? Nisam sklon suditi o tome u onom konačnom smislu. Ovisi o kiparu. Ali čemu tupo ustrajavati na ponavljanju i umnažati isto? Ono što se svima urezalo u pamćenje sada na kninskoj tvrđavi zalediti i hibernizirati?! Ako je kninska tvrđava simbol stradanja i ponosa, ne bi li trebao civilni a ne vojnički Predsjednik prošetati slobodnim gradom?

Ali čemu uopće i spomenici? Izidoru Kršnjavom nije niti trebao spomenik jer je svaka značajnija građevina, školska ili muzejska zgrada, kazalište, ili sveučilišna katedra s prijelaza iz XIX. u XX stoljeće njegov spomenik.

I najbolji bi spomenik bio uljuđeni i dostojanstveni život građana lišen bjesomučne potrage za dostojnim mjestom. Rekao sam: učinite vi, gospodo, od ove države, grada, ulice, stana… čovjekovo dostojno mjesto. Stoga donekle mogu razumjeti jednako široku navadu da škole, bolnice, parkovi, šetnice, nove ceste i mostovi i sve ono što služi životu nose ime Prvoga hrvatskoga predsjednika. To je bolje.

Bilo kako bilo, treba jednom zaustaviti ovu spomeničku redikulizaciju Hrvatske sa spomenicima s prijelaza iz XXI u XIX stoljeće! Potreban je moratorij na spomenike. Treba čekati vrijeme pitomijih ljudi. Nismo mi u stanju uspraviti niti sebe, a kamoli ponajbolje od svih nas? Iako smo doista sposobni stvoriti i Teslu za njegovu obljetnicu (bilo koga ako trenutno zatreba!!), to su sve prenemaganja u korist naše jadne, trenutne zaglupljujuće slave. O spomenicima kao “suncu mrtvih” mi još ne znamo govoriti.