Elegantnim i profinjenim hodom, baš kao što je nekada hodala modnim pistama, bivša manekenka, televizijska urednica i politologinja Lana Pavić, koja od 2019. godine ponosno nosi i titulu doktorice znanosti, u maniri prave profesionalke pola sata prije dogovorenog termina ušetala je u zagrebačku Esplanadu. Stigla je sa suprugom, zagrebačkom poduzetnikom Markom Kožulom, s kojim je popila kavu, a potom je svatko od njih krenuo svojim putem - ona na zakazani fotossesion i intervju, dok su Marka zvale dužnosti u informatičkoj tvrtki u kojoj radi. Lana i Marko jedno su drugome najveći oslonac i privatno i poslovno, a suprug joj je, govori nam u šali, i najveći ‘korektiv‘ i protuteža da ostane prizemna i skromna i nakon što je nedavno postigla neočekivan uspjeh u Americi. Naime, njezin njezin prvi dokumentarni film "Opera Selecta" koji prati put istoimenog poznatog trogirskog festivala klasične glazbe osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom festivalu u San Pedru, a uoči njegove zagrebačke premijere sa svestranom Splićankom koja se neustrašivo upustila u sasvim novi medij, razgovarali smo o uspjehu u Americi, o tome kako je biti žena redateljica dok se u filmskoj industriji i dalje osjeti dominacija muškaraca, o njezinom političkom angažmanu, ali i radu na fakultetu gdje studentima prenosi svoje bogato medijsko znanje i iskustvo.

Posljednjih mjeseci doista živite svoje snove. Vaš dokumentarni prvijenac, film ‘Opera Selecta‘, pobijedio je na Međunarodnom filmskom festivalu u SAD-u. Riječ je ne samo o vašem uspjehu već i o velikom uspjehu hrvatskog filma. Na što ste najponosniji u cijeloj toj priči?

- Naravno da me uspjeh u Los Angelesu oduševio i u prvom trenutku nisam mogla vjerovati da je naš silan trud međunarodno prepoznat već u prvom pokušaju. S druge strane, iskustvo sudjelovanja na stranim akademskim konferencijama i edukacijama pokazalo mi je da ako na nečemu predano radite možete biti relevantni i kada dolazite iz male Hrvatske. Ne zato što imamo sustav koji potiče izvrsnost, već zato što se razvijamo prepušteni sebi samima. Neki to iskoriste kao izliku, neki kao priliku.

Kako je film uopće završio na festivalu u SAD-u? Što ste očekivali od festivala? Jeste li uopće razmišljali o ovako sjajnom ishodu koji nije samo potvrda vašeg rada već i veliko priznanje za hrvatski film?

- Još dok sam se bavila manekenstvom suočila sam se s predrasudama i zavišću, u čemu su nažalost prednjačile žene. Srećom, s godinama sam upoznala i one koje se tuđim uspjesima raduju kao svojima. Bile su mi mentorice u akademskim ili poslovnim postignućima, davale su mi vjetar u leđa pa smo postale suborkinje u misiji da je sve moguće. Jedna od tih posebnih žena je gospođa Branka Bezić Filipović iz Splita koju je film toliko oduševio da ga je poslala na nekoliko američkih adresa. Ubrzo su me nazvali organizatori San Pedro International Film Festivala i Sister City Tacoma Film Festivala. U Operi Selecti prepoznali su univerzalnu priču o ostvarenju dječačkih snova koji zajednicu mijenjaju nabolje te su film uvrstili u ovogodišnje programe svojih festivala. Sve se to prebrzo dogodilo da bih imala očekivanja. Kada sam se zaputila u Ameriku jedina želja bila mi je u najboljem svjetlu predstaviti Dalmaciju i Hrvatsku te pokazati kako unatoč brojnim problemima, u ovoj zemlji žive vrijedni, pošteni i nesvakidašnji ljudi.

Lana Pavić doktorirala je na Fakuletu političkih znanosti i od 2019. godine ponosno nosi titulu doktorice znanosti

TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX

U filmskom svijetu još se uvijek osjeti dominacija muškaraca. Kako je biti žena redateljica? Ovaj vaš uspjeh sigurno će biti dodatan vjetar u leđa svim onim ženama koje zanima režija, a u ovom se području još nisu okušale...

- Posljednjih godina u domaćoj kinematografiji profiliralo se nekoliko sjajnih redateljica i to veseli. Važno je da se ženama od djetinjstva otvara što više prilika kako bi kroz iskustvo postale odlične u svom fahu. Kada biram suradnike vodim se jedino kriterijem izvrsnosti. Problem je u tome što se ni muškarci ni žene ne rađaju učeni i iskusni, već u svom području kvalitetni postajemo radom. Otvaramo li kao društvo prilike samo za jedan spol, onaj drugi bit će lišen iskustva, a time i mogućnosti napredovanja zbog čega ćemo se neprestano vrtjeti u začaranom krugu.

Iza vas je bogata televizijska karijera, no ovo vam je prvi dokumentarni film na kojem ste radili. Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli?

- Najveći izazov predstavljaju financije, odnosno pomirenje želja i mogućnosti. Nadalje, silan izazov u projektu na kojem ste i scenaristica i redateljica i producentica jest umor. Izazov je i činjenica da za razliku od rada na tjednoj emisiji, prave rezultate napora cijele ekipe vidite tek godinu ili dvije nakon snimanja.

Koliko vam je novinarsko, ali i uredničko iskustvo olakšalo cijeli proces nastajanja filma - od same ideje pa sve do realizacije?

- Bez dvadesetogodišnjeg novinarskog i uredničkog iskustva ne bih mogla realizirati ovakav projekt. U tom kontekstu, željela bih zahvaliti svojim producentima, urednicima i urednicama, ali i kolegama od kojih sam učila. Među njima posebno zahvaljujem gospođi Ivanki Vilović s kojom sam surađivala radeći emisiju Klub 7 za HRT. U tom razdoblju činilo mi se da inzistira na sitnicama koje nitko ne primjećuje i koje uopće nisu važne, ali sada znam da su sitnice ono što čini razliku.

Je li priča o festivalu Opera Selecta bila jedina tema kojom ste htjeli debitirati kao redateljica ili su se stvari tako jednostavno poklopile? Što vas je motiviralo da upravo tu ideju pretočite u film? Kakve vas teme kao redateljicu posebno nadahnjuju?

- Oduvijek pasionirano pratim dokumentarce koji su mi draža forma od igranog filma. Znala sam da ću se odvažiti režirati i tragala sam za pravom temom. U jednom razdoblju života kamerom sam pratila dvije teške životne priče. Prva se ticala Romkinje koja živi u Zagrebu i bori se s neimaštinom i diskriminacijom svoje dvoje djece. Druga je govorila o životu mlade žene, suočene s malignim tumorom. Sve te snimke i dalje su na sigurnom pa možda jednog dana postanu dijelom dva različita filma. No upoznavši ljude koji stoje iza festivala Opera Selecta znala sam da je to priča koju sam oduvijek čekala.

Jeste li imali pomoć pri samoj realizaciji? Čiji su vam savjeti bili od iznimne pomoći?

- Svaki film pa tako i onaj dokumentarni veliki je timski rad i zahtijeva brojne smirene i pametne glave na okupu. Bez vrsnih snimatelja Jovice Kozlice, Darka Privrata i Josipa Posavca, ali i kolega Petra i Andrije Jurčevića, Hrvoja Svaline i Zvonimira Ramića koji su ranijih godina pratili festival, čime su stvorili ogromnu arhivu, filma ne bi bilo. Također, bez montažera Jure Marića i Daria Bukovskog te tonskog majstora Eduarda Plešnika puno toga danas ne bih znala.

Film je, ako se ne varam, financiran većim dijelom iz vlastitih sredstava. Podrška HAVC-a je izostala iako ste se prijavili na natječaj za sufinanciranje. Kako je objašnjena ta odluka? Je li vas to razljutilo, obeshrabrilo, razočaralo...?

- Film je u potpunosti financiran obiteljskim sredstvima, no to ne govorim da bih u nekoga upirala prstom, pa tako ni u HAVC. Logično je da postoji sumnja u debitante, posebno u mene koja po struci nisam redateljica. Također, naš film govori o vrijednosti volonterstva kroz vedre i optimistične ljude, a mnogi smatraju da se dokumentarci trebaju baviti depriviranim skupinama, marginaliziranim osobama te brojnim socijalnim problemima i nepravdama. S tim se uglavnom slažem, no trenutno su mi u fokusu pozitivne priče sa sretnim krajem jer su danas potpuno zanemarene. K tome, u svom akademskom i aktivističkom radu bavim se migracijama i azilom, nevjerojatno teškim temama, a posljedično i ljudskim sudbinama, što mnoge kolege istraživače dovodi do očaja i depresije. Snimanje lijepih i pozitivnih filmova u tom mi je kontekstu čisti luksuz i svojevrsni ispušni ventil.

Pred vama je i zagrebačka premijera. Koji su daljnji planovi za film?

- Film smo prijavili na jedan od najvećih svjetskih festivala, a rezultate ćemo doznati u siječnju. Znamo da je konkurencija ogromna, ali zašto ne probati? Nakon toga film će biti dostupan širem televizijskom gledateljstvu.

Film nije jedino čime se bavite. Vlasnica ste tvrtke za medijsku produkciju, predajete na fakultetu, a angažirani ste i u politici. Mogu li u Hrvatskoj stvari konačno krenuti na bolje?

- Pred nama kao društvom ozbiljan je put, a tome i sama dajem obol. Politički sam angažirana u stranci Centar, kao potpredsjednica, no to radim bez naknade, volonterski. Zbog političkog angažmana u medijskom poslu nerijetko nailazim na zatvorena vrata, ali to me neće odvratiti od mijenjanja društva. Vjerujem da nam može biti bolje tek kad u Hrvatskoj na sva ključna mjesta dođu ljudi neskloni korupciji te kada u našem društvu zažive načela suvremenog liberalizma. Volim sve čime se bavim, ali posebno uživam u radu na Sveučilištu u Zagrebu. Kao vanjska suradnica predajem na Hrvatskim studijima, gdje studentima sociologije držim nastavu iz kolegija Povijest socijalnih teorija, a studentima komunikologije praktikume pod nazivom Profesija novinar te Proizvodni procesi medija. Tako spajam i ono za što sam se školovala, ali i bogato iskustvo koje sam stekla radom. Inače, moji studenti među prvima su pogledali film i od njih sam dobila vrlo zanimljive analize pogledanog.

U skladnom ste braku sa suprugom Markom već osam godina. Kako uz sve to uspijevate pronaći balans između privatnog i poslovnog života?

- Nema čarobnog recepta. Čini se kako je stvar u tome da se volimo pa smo sretni kada svatko od nas ostvaruje svoje snove. Život nam zna biti kaotičan, ali i prilično zabavan. Vjerujem da je to tajna našeg uspjeha.

Prate li vaša djeca vaš rad? Zanima li njih medijski svijet?

- Najstarija, Lara Borna, sedamnaestogodišnjakinja, bila je dječja YouTube zvijezda, a danas ne voli biti ispred kamere, već obožava književnost te na tom području postiže zapažene rezultate. Sedmogodišnja Iris Lucija dijete je toliko jakog karaktera i volje za učenjem da će jednog dana, sigurna sam, osvojiti svijet. Sin, šestogodišnji Marko Aurelije, pravi je neodoljivac i šeret zadivljen brojkama. Mislim da će biti sjajan matematičar.

Splićanka ste sa zagrebačkom adresom. Užurbana zagrebačka svakodnevica ne predstavlja vam problem? Poželite li nekada vratiti se u Split gdje je život ipak donekle mirniji nego u Zagrebu?

- Život me vodio posvuda pa sam tako neko vrijeme živjela u Italiji, Sloveniji, Mađarskoj i Engleskoj, no najduže u Zagrebu koji mi je danas dom. Pa ipak, s godinama mi rodni grad sve više nedostaje i kad me netko pita otkuda sam, uvijek kažem iz Splita. Nedostaje mi more, topla splitska jesen i sunčano proljeće, zimska bura i duge šetnje od Bačvica do Marjana. Naime, u Splitu svugdje idem pješke pa dnevno bez problema napravim 20 000 koraka. U par dana potpuno se oporavim i regeneriram, sanjajući o danu kada ću bez žurbe u Dalmaciji ostati koliko me volja.

Rođena Splićanka sa zagrebačkom adresom kaže da sanja o danu kada će bez žurbe u Dalmaciji ostati koliko je volja

TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX