Kanađanka poznata po pjesmama "The Power of Love" i "My Heart Will Go On" prošla je težak put do slave, ljubavne sreće i majčinstva i onda kao udovica ostala sama s trojicom sinova, a potpuno se povukla iz javnosti nakon što joj je dijagnosticirana rijetka bolest - o čemu govori u novom dokumentarcu "I Am: Céline Dion".
Što se to događa s pjevačicom koja je početkom devedesetih osvojila cijeli svijet, prodala oko 200 milijuna albuma i samo u prvih desetak godina novog stoljeća zaradila više od 700 milijuna dolara, a potom naprasno otkazala turneju i prekinula karijeru? Odgovor daje dokumentarac "I Am: Céline Dion", koji se od 25. lipnja može gledati na streaming servisu Amazon Prime Video. U njemu 56-godišnja Céline Dion, poznata po hitovima kao što su "The Power of Love", "To Love You More", "I‘m Alive" i "My Heart Will Go On", posljednja iz filma "Titanic", govori o svojim glazbenim počecima, velikim uspjesima, ali i dramatičnim razdobljima koja su se u njezinom životu nizala kao na traci, među ostalim i o bolesti zbog koje se posljednjih godina gotovo u potpunosti povukla iz javnosti.
Njena bolest - sindrom ukočene osobe - izaziva nekontrolirano grčenje mišića i iznimno je rijetka, pa je nije lako dijagnosticirati i, barem zasad, ne može se izliječiti, nego se njeni simptomi mogu samo ublažiti. No, organizam se brzo navikava na terapiju, pa ju je Céline Dion stalno povećavala i zamalo zapala u pakao ovisnosti, a kako uz to lijekovi imaju opasne nuspojave, neko je vrijeme bila i na rubu smrti.
"Isprva nisam znala što se događa, mislila sam samo da sam premorena, no ubrzo sam shvatila da je posrijedi nešto drugo. Imala sam grčeve u rukama, tako da nisam mogla držati mikrofon, od bolova u nogama i stopalima pak nisam bila u stanju hodati, a kad bi mi se grčili vratni mišići, nisam mogla pjevati. Zatim sam imala osjećaj kao da me netko davi i bojala se da ću se ugušiti. Nekad su ti grčevi tako jaki da sam imala i nekoliko slomljenih rebara", ispričala je u nedavnom intervjuu kojim je najavila novi dokumentarac.
No, ma koliko se situacija činila bezizlazna, Céline Dion se nije predavala, nego je smanjila doze i naučila se živjeti s boli. Ne samo zbog sebe same, nego još više zbog svoje djece.
"Nisam željela da odrastaju bez oba roditelja", objasnila je. U tim jednostavnim riječima krije se njena velika životna drama. René Angélil, njen muž, producent, mentor, prijatelj i najveća, zapravo jedina životna ljubav, umro je 2016. od raka na grlu, ostavivši Céline udovicu s troje djece. Njegovu smrt, ma koliko vremena prošlo, nije mogla preboljeti jer vrijeme ne liječi takve rane. No, zbog djece je morala nastaviti živjeti.
Da život donosi puno nedaća, naučila je već u djetinjstvu. Rođena je 30. ožujka 1968. u mjestašcu Charlemagne, udaljenog 24 kilometra od Montreala, središta kanadske frankofonske pokrajine Quebec. Bila je najmlađe od četrnaestero djece mesara Adhémara Diona i kućanice Thérèse Tanguay, pobožnih katolika koji su jedva krpali kraj s krajem da bi prehranili brojnu obitelj.
Céline je kao beba spavala u ladici jer nisu imali novca za kolijevku, odrasla je noseći odjeću starijih sestara, u školi je zbog toga što je bila jako mršava i imala velike zube dobivala nadimke kao što su vampirica, konjska glava i slično.
No, djevojčica s dna društvene ljestvice imala je lijep glas i voljela pjevati. Činilo se, naime, da je od samog početka vezana uz glazbu, čak je i ime dobila po pjesmi "Céline", koju je francuski pjevač Hugues Aufray, popularan u frankofonskoj Kanadi, snimio dvije godine prije njenog rođenja.
Kao djevojčica je stalno pjevala, uglavnom popularne francuske šansone, već kao petogodišnjakinja nastupila je na vjenčanju svoga brata Michela, sa 12 godina uz pomoć majke i brata Jacquesa napisala pjesmu "Ce n‘était qu‘un rêve" (To je samo san) i sve to vrijeme nastupala s braćom i sestrama u baru Le Vieux Baril (Stara bačva) koji su njeni roditelji otvorili u Charlemagneu kako bi dopunili obiteljski budžet.
Michel je tu pjesmu poslao producentu Renéu Angélilu, čije je ime pronašao na poleđini albuma kanadske pjevačice Ginette Reno, a ovaj je bio toliko dirnut Célineinim glasom da je odmah došao do nje da je upozna i zarekao se da će od nje stvoriti zvijezdu.
Bilo je to 1980., kad je njoj bilo 12, a njemu 38 godina i taj je susret bio sudbonosan za oboje. Pjevač, producent i glazbeni menadžer sirijsko-libanonskih korijena, Angélil je tada bio u drugom braku, otac troje djece, i njegovoj se supruzi nije svidjelo kad joj je rekao da će založiti njihovu kuću kako bi financirao snimanje prvog albuma nepoznate 12-godišnje djevojčice. No, nije htio odustati, a pokazalo se da je to bio dobar potez. Album "La voix du bon Dieu" (Glas dragog Boga) postigao je fenomenalan uspjeh u Kanadi, barem u njenom frankofonskom dijelu i označio početak karijere Céline Dion.
Angélil ju je potom sljedeće godine uspio plasirati na međunarodni festival pop pjesme, koji je u Tokiju sponzorirala tvrtka za proizvodnju glazbenih instrumenata Yamaha, a na njemu je mlada Kanađanka osvojila nagradu za najboljeg izvođača i za najbolju pjesmu - "Tellement j‘ai d‘amour pour toi" (Toliko te volim), koju je za nju, preko Angélilovih veza, napisao francuski pjevač Eddy Marnay. Bio je to ujedno i najveći hit na njezinom drugom albumu "Tellement j‘ai d‘amour...", koji se prodavao i izvan Kanade, najviše u Francuskoj, gdje je sljedeće, 1983., Dion dospjela na vrh top lista s pjesmom "D‘amour ou d‘amitié" (O ljubavi ili o prijateljstvu), zahvaljujući kojoj je gostovala na francuskoj televiziji.
Na svim tim putovanjima, po Kanadi, Japanu i diljem Europe, pratila ju je majka, no onda se, kad joj je bilo 17 godina, dogodilo nešto što, iako je postajalo sve očitije, nitko zapravo nije očekivao. Stalno je nosila fotografiju Angélila sa sobom, a navečer je držala ispod jastuka, kako je njena majka, s kojom je spavala u istoj sobi, ne bi vidjela.
"Sve sam manje i manje i od sebe mogla sakriti da sam se zaljubila u Renéa, muškarca starijeg od mene i uz to oženjenog, kojeg ne smijem voljeti i koji mene ne smije voljeti, čak me ni ne želi voljeti. No, ne mogu si pomoći, a ne može ni on", ispričala je o početku svoje veze s Renéom Angélilom. Majka je bila zgrožena, a i njih dvoje su se opirali svojoj ljubavi, pa je menadžer na neko vrijeme otišao od pjevačice i živio godinu dana u Los Angelesu te prekinuo svaki kontakt s njom.
No, ljubav je bila jača od svega, pa je ponovno došao u Kanadu i opet preuzeo uzde njezine karijere. S njom je 1988. otišao i u Dublin, na natjecanje za Pjesmu Eurovizije, na kojem je Céline kao predstavnica Švicarske otpjevala skladbu "Ne partez pas sans moi" (Ne odlazi bez mene) - i pobijedila. Dublin je bio sudbonosan ne samo zbog novog trijumfa, nego i zato što su tada 20-godišnja pjevačica i njezin 26 godina stariji menadžer, koji se u međuvremenu razveo od druge supruge, napokon postali ljubavni par. I majka Thérèse je naposljetku morala priznati da je njezina kći sretna s Angélilom, a na valovima zanosa oboje su se počeli pripremati i za novi korak, ne samo u njihovim privatnim nego i u poslovnim životima.
I Angélil i Céline, koja je jednom izjavila da je kao tinejdžerica željela postati zvijezda poput Michaela Jacksona, bili su svjesni da uz sve te silne uspjehe na frankofonskom govornom području, uz zlatne i platinaste ploče u Kanadi i u Francuskoj, moraju krenuti i na osvajanje svjetskog tržišta, a to je moguće jedino ako Céline počne pjevati na engleskom jeziku. Zbog toga je mlada pjevačica, osim što je dala ispraviti zube, krenula i u školu stranih jezika jer je dotad govorila samo francuski - pa se i danas u njenom engleskom čuju akcenti iz njoj materinskog jezika.
Rezultat svega toga bio je album "Unison", snimljen s budžetom od čak 600 tisuća dolara uz pomoć utjecajnog i iznimno uspješnog producenta Davida Fostera, kojim je 1990. osvojila američke kritičare i publiku. Dodatnu prisutnost u medijima dobila je i kad je sudjelovala u snimanju pjesme "Voices That Care" za američke trupe u Operaciji Pustinjska oluja, a svjetska zvijezda postala je sljedeće godine, 1991., kad je s Peabom Brysonom snimila naslovnu pjesmu za Disneyjev dugometražni animirani film "Ljepotica i zvijer", koja je njenim skladateljima donijela Oscara, a njoj diskografsku nagradu Grammy.
Uslijedili su novi albumi na engleskom za svjetsko tržište, među njima i na francuskom za kanadsko, koncerti, turneje, nastupi na televiziji, naslovnice svjetskih magazina, silno bogatstvo u kojem nisu uživali samo ona i René, nego se pobrinula da i njeni roditelji, otac Adhémar i majka Thérèse - koja je u međuvremenu u domovini, kao "mama Dion" postala zvijezda televizijskih kulinarskih emisija - žive bezbrižno, baš kao i njena braća i sestre, nećaci i nećakinje...
Nakon što je majka napokon popustila i prihvatila Renéa Angélila, njih dvoje su se 1993. zaručili, na njezin 25. rođendan, a godinu kasnije i vjenčali, u bazilici Notre-Dame u Montrealu, uz izravan prijenos na kanadskoj televiziji.
Činilo se da je cijeli svijet njezin. Ostvarila je sve svoje glazbene snove, bila slavna i bogata, uživala u braku s ljubavi svoga života, no nešto je još nedostajalo - oboje su silno željeli djecu. No, koliko god pokušavali, Céline nije mogla zatrudnjeti. Emocionalno iscrpljena od razočaranja, s mužem kojem je 1999. dijagnosticiran rak na grlu, prestala je nastupati kako bi mogla stalno biti uz njega. Kad se on izliječio, ponovno su pokušali dobiti dijete, ovaj put uz pomoć umjetne oplodnje, te je pjevačica 2001. napokon postala majka - 25. siječnja rodila je sina René-Charlesa, koji joj je, kaže, potpuno promijenio život.
"U mladosti sam zbog snova o glazbenoj karijeri, vježbanja glasa, nastupa i snimanja živjela bez prijatelja i nisam se s braćom i sestrama družila koliko sam htjela. No, sad sam se promijenila. Milijuni prodanih ploča i rasprodani koncerti, ništa od toga više ne smatram svojim najvećim dostignućem, nego to što sam majka. Bude li sreće, imat ću još djece", rekla je tada.
Godinu dana nakon sinova rođenja, pjevačica se trijumfalno vratila na scenu albumom prikladno nazvanim "A New Day Has Come" (Došao je novi dan), a 2002. je također potpisala i lukrativni trogodišnji ugovor za nastupe u Las Vegasu, kamo se preselila s mužem i sinom. Ti su nastupi bili toliko financijski uspješni - više od nje je u gradu kocke zaradio samo Elvis Presley - da je ugovor produljen do 2007. te zatim od 2011. do 2019. No, dok je njegova supruga nastupala, René Angélil se odavao drugim strastima. Oduvijek sklon kocki, klađenju i pokeru - jednom je bio i svjetski prvak - u američkoj kockarskoj prijestolnici potpuno je izgubio kontrolu nad svojim ponašanjem. Došlo je do toga da je tjedno znao izgubiti do milijun dolara, pa je zapao u dugove, a kad se za to doznalo u javnosti, zlobnici su tvrdili da je njegova supruga produljila angažman u Las Vegasu kako bi ih otplatila. Njegova ovisnost je, očekivano, za posljedicu imala trzavice u braku. Koliko god se Céline trudila da mu pomogne, René Angélil se nije mogao izliječiti od ovisnosti, pa čak ni kad mu je zdravlje počelo sve više patiti od silnog stresa kojem je stalno bio izložen. Potkraj 2009. morao je na operaciju povezanu sa srčanim udarom koji je imao 1999., s 49 godina.
Nedugo nakon što se oporavio od te operacije, činilo se da je sreća ponovno pokucala na njihova vrata. Dugogodišnja želja da dobiju još djece ispunila im se nakon nekoliko spontanih pobačaja, kad je pjevačica 2010. carskim rezom na svijet donijela blizance Eddyja i Nelson, koji su imena dobili po pjevaču Eddyju Marnayu, producentu njezinih prvih albuma, i južnoafričkom predsjedniku Nelsonu Mandeli kojem su se oboje divili.
No, kao što je to bilo često u njezinom životu, sreća nikad ne traje dugo. Njezinom je mužu ponovno dijagnosticiran rak na grlu, pa se 2013. morao podvrgnuti još jednoj operaciji, no ništa mu nije pomoglo. Sljedeće godine objavio je da zbog zdravlja više ne može biti njezin menadžer, a 2015. doznalo se da se rak proširio i da mu preostaje samo nekoliko mjeseci života. Umro je 14. siječnja 2016., u dobi od 73 godine, dok ga je supruga držala za ruku. Bili su to vjerojatno najteži dani u njenom životu. Dva dana nakon smrti muža, od raka je umro i njezin brat Daniel, pa joj se činilo da je ostala sama na svijetu, s troje djece za koje se mora brinuti.
Potom je došla i njezina bolest, sindrom ukočene osobe, zbog koje je morala prekinuti, a kasnije i otkazati turneju "Courage". I ovaj put, kao i mnogo puta ranije, odlučila je da joj je njen život mnogo važniji od karijere, osobito kad su u pitanju njena djeca. I zato se i dalje nastavlja boriti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....