Novigrad, mali grad na sjeverozapadnoj obali Istre, uz niz prosječnih turističkih restorana, broji barem tri fantastična riblja restorana. Za razliku od obližnjeg Poreča, čiju restoransku scenu sve više određuju hotelske grupacije (što za našu obalu nije nužno loše, dapače), novigradsku riblju ponudu i dalje nose obitelji koje desetljećima vode vlastite restorane, poput Jugovaca u konobi Čok. Čok, koji smo posjetili prošli tjedan, klasičniji je riblji restoran od ambicioznijih novigradskih opcija, ali ostaje jedna od ključnih istarskih adresa za ribu, a posljednjih godinu dana prodaje i velike količine vina istarskih prirodnjaka, među rijetkima je koji od početaka drži vina Claija i Dimitrija Brečevića. Osim toga, obitelj Jugovac u Čoku predstavlja gotovo iščezli, starinski oblik gostoprimstva.
Na terasi restorana dočekala nas je Čokova supruga i voditeljica sale, Vilma Jugovac, predstavivši dnevnu ponudu na velikom, oblom pladnju sa svježom ribom, školjkama i kvarnerskim škampima iz dnevnog ulova. Uz Vilmu nas je posluživala i kći bračnog para Jugovac, izuzetno profesionalna i spretna u komunikaciji s gostima. Kako toga dana nismo bili osobito raspoloženi za ribu, što je možda bila pogreška jer je Čok poznat po tehnički besprijekorno pripremljenom brancinu na pari, naručili smo niz toplih i hladnih predjela te dnevni rižoto od škampa. Sergio Jugovac potom nam je predstavio vinsku kartu, sastavljenu isključivo od istarskih etiketa, s rastućim udjelom prirodnih vina, pa smo uz ručak pili nekoliko čaša izvrsne, gastronomski vrlo zahvalne Piquentumove malvazije. Cijene butelja u Čoku ostaju vrlo primamljive.
Započeli smo carpacciom od tune (14 €), carpacciom od ribe iz dnevnog ulova (15 €) i sirovim kvarnerskim škampima (26 €). Sva su predjela bila izvrsna. Carpaccio od dnevnog ulova, toga dana od brancina, pokazao je nježno, čisto i diskretno slatkasto meso ribe, bez suvišnih intervencija. Tuna je bila meka i puna, poslužena s mladim lukom i laganim umakom od zelenog bilja, dok su sirovi kvarnerski škampi, tek malo popapreni i posluženi s nekoliko komadića malina, bili najvišeg standarda. Sirovi kvarnerski škampi namirnica su koju čovjek mora kušati za života, zbog iznimne slatkoće, sočnosti i intenziteta okusa koji jasno pokazuje zašto Kvarner ima najbolje škampe na Jadranu i mnogo šire. Riječ je o naizgled jednostavnim jelima čija kvaliteta u potpunosti ovisi o svježini proizvoda, preciznosti rezanja i mjeri začinjavanja. U Čoku se riblja predjela ne pokušavaju stilizirati nepotrebnim dodacima, skromni začini samo naglašavaju čiste, prepoznatljive okuse mora.
Uslijedile su kozice s naribanim svježim crnim tartufom i domaćom skutom (14 €), te nekoliko jakovljevih kapica na žaru (5 € po komadu). Kozice nisu bile osobito atraktivne na tanjuru, no spoj slatkoće rakova, jakih aroma tartufa i svježe kiseline skute bio je vrlo uspješan, osobito na izrazito vruć dan. Jelo je pritom ostalo lagano i prozračno. Kapešante su bile perfektne, tek ovlaš dotaknute vatrom roštilja, s koncentriranim vlastitim sokom.
Uslijedio je rižoto od kvarnerskih škampa, koji se naručuje u najmanje dvije porcije (20 € po porciji). Isti škampi pokazali su se jednako uvjerljivima kuhani kao i sirovi, a njihov snažan, prirodno slatkast temeljac nosio je cijelo jelo. Rižoto je sadržavao tek rižu, temeljac od škampa, malo maslinova ulja, sol i papar, što je bilo sasvim dovoljno. Dobili smo čist, koncentriran i precizno kuhan rižoto. Riža je, doduše, mogla biti malčice kraće kuhana, ali to ćemo im oprostiti jer je rižoto bio prokleto ukusan.
Ručak smo završili domaćim palačinkama s domaćom marmeladom (5 €). Gotovo savršeno tanke i nježne, nenametljivo slatke i pripremljene na starinski način, bile su prikladan završetak ručka kod Čoka.
Posebno je vrijedno vidjeti da Čok i dalje funkcionira kao praviobiteljski restoran, u kojem se odgovornost za kuhinju, salu i vinsku ponudu prirodno dijeli među članovima obitelji Jugovac. Takav kontinuitet ne jamči sam po sebi kvalitetu, ali u Čoku se jasno vidi njegova praktična vrijednost, u sigurnosti usluge, dobroj organizaciji i odnosu prema gostu koji je profesionalan, ali nimalo hladan. Naprotiv, u Čoku se osjećate kao kod kuće, čak i kada ste tamo prvi put. Čok tako ostaje jedan od najsvjetlijih primjera obiteljskih restorana u Hrvatskoj, kao i jedan od najboljih klasičnih ribljih restorana u Istri. U Čok ćemo se sigurno vraćati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....