Kad se kod kuće spremi jelo i to jelo ispadne dobro, onda ponosni kuhar ili kuharica radosno ustvrde – ma nema tog restorana. Eto, takva je otprilike hrana u Ćibi koja se i reklamira pod sloganom "ka’ doma". Ako se kod vas doma kuhalo, ako je glavni chef vaše kuhinje vukao barem neke korijene iz Dalmacije i pritom je njegovao tu tradiciju - e, takvo "doma".
U Pojišanskoj ulici, dakle na Pojišanu, a ne Bačvicama, na malom parkiralištu, tek dijelom u zgradi, naslonjena na nju, plastično-staklena kutija u sebi nosi jedan od najboljih splitskih restorana za koji ne zna puno ljudi. Kvartovska ekipa, tu i tamo poneki zalutali sretnik i to je to od gostiju. Dosta ljudi sjedi samo, došli su na kratku pauzu od posla ili izašli nakratko iz stana pa iz restorana idu dalje u dan, neki i s desertom u ruci.
Radni dan u 14 sati, pravo je vrijeme za ručak, a mi dolazimo u Ćibu u kojoj smo dan ranije rezervirali stol. Restoran radi do 18, ali je lako moguće da već u 16 nećete naći niti jedan komad ribe, kao što je gospođa na stolu do nas morala zadnju trlju prepustiti svome ocu. Ujutro dolazi i prodaje se dok je ima, uvijek svježa, tek ulovljena. Niti postoji meni, niti smo ikad vidjeli ili pitali za vinsku kartu. Na ploči na zidu uvijek pogledamo koja je dnevna ponuda, a od vina pijemo kućno, Kabolinu malvaziju, iako znamo da imaju još nekoliko relevantnih butelja kao što su Stinin Pošip i Vugava.
Za početak se između mesnog predjela, pršuta i ribljeg, mariniranih inćuna, odlučujemo za potonje. Začinjeni s malo maslinova ulja, bijelog luka i peršina i servirani uz sitno nasjeckanu kapulu, inćuni su idealno lagano predjelo koje je teško stati jesti, posebno uz topli kruh koji smo uz njih dobili. Inćun je sam po sebi korpulentniji što sigurno dodaje dojmu, ali najvažnije od svega je maslinovo ulje. Zadnjih godina u trendu je bilo jako gorko ulje, kao da gorčina pronosi glas o njegovom ekstra djevičanstvu. Ovo ulje nije takvo, lagano je, a bogato, ukusno, ali ne suviše dominantno, savršeno paše uz svako jelo i salatu. Kad podvučemo crtu, možemo reći da se ulje na Ćibinom stolu prometnulo u najbolje koje smo u ijednom restoranu kušali zadnjih godina, ali nažalost ne možete ga kupiti u dućanu jer ga nabavljaju direktno od jednog maslinara.
Na meniju su toga dana bili šniceli u toću, gulaš od sipe, njoki sa špinatom, razne ribe i klasici – teleće, janjeće i svinjske bržole, biftek, ramstek, letežina i jetrica. Konobar nam je predložio da od ribe uzmemo fetu gofa jer mola imaju uvijek, a mi nismo htjeli sabljarku. Uz njega smo naručili i zeleni pire, a za meso smo se odlučili za jetricu uz blitvu.
Dao nam je konobar da prvo sami izaberemo komad ribe, a kad je ubrzo pripremljen stigao do stola, shvatili smo da je savršeno pečen. Koža je dobila izraženu hrskavost, dok je meso ostalo sočno, listalo se pod vilicom. Svježi peršin i luk s maslinovim uljem, najklasičnija moguća marinada, idealno se nadovezala na ribu naglašavajući prirodni okus gofa. Zeleni pire od brokule i cvjetače precizno je začinjen, a tekstura mu je kremasta iako se okus nije izgubio u prekuhavanju, što znači da se tijekom kuhanja povrće nije suviše “uništilo”. S gofom se slaže perfektno pa je ovo jedno od boljih ribljih tanjura koje smo probali u posljednje vrijeme.
Uz jetricu smo naručili blitvu s krumpirom, naoko jednostavan prilog, ali koji u izvedbi otkriva da su kod klasičnih mediteranskih jela nijanse presudne. Blitva, koja često ostaje žilava ili se pak prekuha, ovdje je tretirana s mjerom, a krumpir je prisutan tek kao potpora koja daje na strukturi, ali ne guši zelenilo. Iako nije riječ o mladoj blitvi, stabljike su postale mekane, bez gubitka strukture. Jetrica pečena na roštilju ima onu specifičnu dubinu okusa koju je teško replicirati drugim tehnikama pripreme. Dim je diskretan, ali prisutan, dok su začini svedeni na minimum, dopuštajući samoj namirnici da dominira. Tekstura je gotovo kremasta, bez traga gorčine ili suhoće, jelo koje bi stvarno trebalo jesti češće.
Naposljetku, za desert uzimamo tart od badema i šumskog voća. Tijesto je jako sočno, maslačno, a krema od badema daje dubinu okusa dok sloj šumskog voća daje izraženiju kiselost i svježinu. Tekstura je glatka, ali ne potpuno homogena tako da se i dalje dobro razabiru svi sastojci. Nemamo nikakve zamjerke izvedbi, ali bismo možda drugačije pristupili izboru deserta. Uz meni kakav restoran ima, bolje bi nam kao završnica odgovarala neka rožata ili paradižot nego francuski tart.
Kvalitetne i uvijek svježe namirnice, kao i kuhanje koje se ne oslanja na spektakl nego na razumijevanje osnovnih elemenata, čine savršen spoj. Uz fantastičnu hranu, ležerna pristupačnost konobara i nepretenciozna atmosfera čine Ćibu jednim od najboljih splitskih bistroa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....