Ovu recenziju započeli bismo na malo drugačiji način, pričom o tome što zapravo čini izvrstan tradicionalni restoran. U pitanju su uvijek male stvari: miris koji prethodi jelu, prostor u kojem se osjećaš kao da je prošlost još uvijek prisutna, gost koji nije samo promatrač, već pun sudionik, ne samo radi konzumacije hrane nego radi cijelog iskustva. A tek hrana - jednostavna, sezonska, ona koja sjećanje pretvara u okus. Karta jela kratka, ali dovoljna - uostalom, u pravim rukama domaća namirnica vrlo lako doživljava preobrazbu. Glazba koja daje ritam večeri, a opet ne nadjačava zvuk čaše, razgovora i smijeha. Mjesto koje nije dom, ali se upravo tako osjećate kada tamo dođete.
Patetično? Možda za one koji nisu zakoračili u Konobu Jakan V., a za one koji jesu, znat će da je teško riječima opisati ono što nudi malena kamena kućica u zaselku Vulića Dolac.
Mnogi od vas već znaju da smo prošlog ljeta ostali oduševljeni ambijentom, hranom ali i cijelim doživljajem u ovoj konobi zbog čega smo im u sklopu dodjele nagrada Dobrih restorana dodijelili drugo mjesto u kategoriji najboljeg tradicionalnog restorana. Od prošlog ljeta neke su se stvari ipak promijenile. Iako u kuhinji i dalje kuha talentirana mlada chefica Stella Pasek, Konoba Jakan u novu je sezonu ušla s novom vlasničkom strukturom, ali i novim imenom. I dalje sve ostaje u obitelji, no shodno promjenama, ona sada nosi ime Jakan V.
U tom malom zaseoku Vulića Dolcu danas živi tek četiri stanovnika, pa su šanse da ćete ovuda proći slučajno gotovo nepostojeće. Nalazi se negdje između Maslenice i Jasenica, svega pet minuta od autoceste Zagreb - Dubrovnik, a do njega vodi tek šljunčani put uz koji se nalazi malo kameno zdanje. Pred njim se otvara prizor čiju je ljepotu teško riječima dočarati - kameni suhozidi, smokve, livade i okolne uzvisine koje se polako gube u daljini. A, ako stignete nešto poslije osam, taman ćete iznad brda uhvatiti mjesec kako se penje na nebo, sve sjajniji što večer više odmiče.
Upravo tada zakoračili smo u konobu. Ma da samo u konobu, zakoračili smo u neki drugi svijet. U onaj koji vas neprimjetno uvuče u svoju priču, pa već negdje do kraja večeri počnete razmišljati kako bi zapravo bilo lijepo ostati ovdje - još jednu noć, još jedan dan, možda i zauvijek.
Na terasi je svega nekoliko stolova. S jednog su gosti upravo ustajali, dok je za drugim stariji bračni par polako završavao svoju večeru. Najjednostavniji opis slike pred nama bio bi sročen kao mjesto potpunog mira, tolikog spokoja da se gradska vreva i užurbanost života čine kao daleka prošlost. Signal na mobitelu bivao je sve lošiji, što u tom trenutku možete shvatiti samo kao potpuni blagoslov. Iskreno, možda nam je sada i žao što svu tehnologiju te sekunde nismo bacili preko suhozida.
Ušli smo u konobu, staru štalu Dide Jakana koja danas nije tek mjesto gdje s kušaju tradicionalna jela već, kako kažu Vulići u prvim rečenica uvoda: "...mjesto na koje se ne dolazi samo zbog hrane, dolazi se i zbog emocija i priče". Na zidu i dalje stoji njegova fotografija, a dok ga gledate, gotovo imate osjećaj da vas s odobravanjem gleda kako sudjelujete u nekom novo udahnutom životu u Vulića Dolcu. Svjesni smo da u trenutku kada u glavi vrtimo dijalog s didom Jakanom mislite da smo konzumirali nešto više od jela koje nude u skromnoj konobi, ali vas uvjeravamo da toliko daleko nismo otišli.
Vrlo brzo, misli su nam prekinute dolaskom simpatične konobarice koja nam je donjela meni. Ne očekujte tu plahte s brojnim ispisanim jelima, jer njih je samo nekoliko. Lokalni proizvodi ono su na čemu se bazira meni. Juha od pivca, selekcije suhomesnatih proizvoda, gdje možemo naći i sir iz mišine, koji zrije u mišini (koži ovce ili koze), a korijene vuče još iz ilirskog doba. Odlučili smo se probati selekciju suhomesnatih proizvoda koji se očito prilagođavaju onome što se u tom trenutku nudi.
Na našoj plati posebno se isticao sir iz mišine, slan, snažan, mrvičaste teksture. Ovaj sir ima doista posebnu aromu te će se svidjeti onima koji vole tvrđe, odležane sireve. Buđola je imala dobru aromu dima, a posebno nam se svidio i pikantni sir s paprikom. Uz to smo probali i slane uštipke s ličkom basom (9 €). Lička basa spada pod svježe meke sireve, poput finog sirnog namaza vrlo čvrste teksture. Tradicionalno se pripremala u Lici, a zbog geografske blizine čini nam se kao logičan izbor da baš ovdje probamo ovo jelo. Uz nju su stigli i topli lički uštipci, koje bi najbolje usporedili sa hrskavijom verzijom poderanih gaća ili langošica. Ukusne, slane i prhke, savršeno sočne kada s njima pomacate po ličkoj basi.
Za predjelo smo uzeli i tartarski biftek (17 €), uz koji dolazi vrlo ukusan dimljeni maslac, a sve je, naravno, završeno sirom iz mišine koji je obilno nariban preko tartarskog. Sir se sjajno uklopio u kremastu teksturu bifteka i već smo, završavajući s predjelima, shvatili da smo se dobrano najeli.
A onda je tu bio i domaći kruh ispod peke, koji je nestao gotovo jednako brzo kao što je stigao. Primijetio je to i jedan od Vulića, stariji gospodin koji nam je uz osmijeh donio još pola kruha, uredno spakiranog za doma. „Neka se nađe“, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Tu nas je već pomalo ponijela inspiracija, uz njihov autorski pjenušavi koktel Đino - s domaćim sirupom od nektarine i limuna (9 €), pa smo složno zaključili da je ovo mjesto stvoreno za ljubiti se, zaljubiti se i praviti djecu. Onda je još zasvirao i Presley, "Suspicious Minds", tek da nas podsjeti kako i u najljepšim večerima uvijek treba ostaviti malo mjesta za sumnju. Samo što je mi te večeri, iskreno, nismo imali.
U pauzi smo podijelili crni rižoto od sipe s limunom i čipsom od raštike (18 €). Bio je ukusan, tek smo ga malo dosolili, a to je, uostalom, gotovo uvijek stvar ukusa. Dobro nam je došao kao mali predah između predjela i glavnih jela, taman toliko da se nešto čokne.
Uživali smo u jelima, ispijali koktele, gledali u daljinu i nekako živjeli neki drugi život. Sami na terasi, između zalogaja i gutljaja, shvatili smo da nas ovdje zapravo više ništa ne mora impresionirati.
Gotovo smo mogli vidjeti nekog zalutalog pisca kako uživa uz predjelo i čašu vina, napokon pronašavši ono mjesto koje će mu donijeti inspiraciju. Mjesto kojem će se vraćati svake večeri, za isti stol, kako bi pisao, stvarao, pa možda i pronašao nešto što je dugo tražio. I dok smo mi još lutali u vlastitim mislima i ponekoj priči, počela su polako pristizati glavna jela.
Biftek (28 €), po našoj želji medium rare, stigao je s pireom, sočnim umakom od govedine i hrskavim zapečenim mahunama. Njihov fini crunch lijepo je razbio mekoću mesa, pirea i umaka. Biftek je bio pečen tehnički savršeno, sočan i mekan, onako kako treba biti, meso koje se topi u ustima i zbog kojega na kraju nemate što drugo reći osim: svaka čast. Pire krumpir sam po sebi bio je prilično zanimljiv, jer nije riječ o najklasičnijoj verziji pirea kakvu ćete dobiti. Tu i tamo pronaći ćete pokoji komadić koji se nije pretvorio u potpuno svilenkastu teksturu, no ne slučajno. Okusi domaćih namirnica ovdje su u prvom planu, dok je kuhanje tu da ih istakne, a ne zasjeni.
Druga opcija bila je također mesna, odležani ramstek (21 €), nešto jače pečen, uz konfitirani mladi luk i umak od govedine. Krumpir je bio ukusan i sočan kao i meso, sol je priznajemo bila mrvicu izraženija nego što smo očekivali. Ništa što bi nam pokvarilo dojam.
Za kraj je stigao poširani filet orade (23 €), poslužen uz čimule kupusa, ječam i umak od ribe. Orada je bila nježna i precizno pripremljena, a cijelo jelo lagano, čisto i izrazito mediteransko. No ono što nam je ovdje bilo posebno zanimljivo bio je ječam koji je stoljećima bio važan dio prehrane dalmatinskog čovjeka, osobito u ruralnim krajevima i Dalmatinskoj zagori. Nije to pomodna namirnica i upravo zato lijepo je vidjeti ga danas na tanjuru, u kombinaciji s ribom umjesto klasične blitve.
Tu smo već bili pri kraju večere, iako nas glazba i atmosfera nikako nisu puštale. U šali smo rekli kako bi bilo lijepo samo ostati ovdje i prespavati, a jedan od Vulića, nesvjestan gastro suda ispred sebe koji su već nakon prvih jela razoružali, rekao nam je da se i to može organizirati. Nismo ostali, ali priznajemo da smo na trenutak ozbiljno razmišljali o tome. Jer neka mjesta jednostavno nije lako napustiti, pogotovo kada još čekate desert.
Na žalost, saznali smo naknadno da je u Jakanu V., što bi možda stvarno bilo puno više nego što naše srce može podnjeti, moguće ranije naručiti i palačinke ispod peke.
Zato smo se odlučili za ono što nam je ostalo - čokoladni kolač (7 €) koji se lijepo spojio s hladnim dijelom deserta i okusima vanilije i meda, pa će bez sumnje zadovoljiti one koji se drže nešto klasičnijih završetaka. S druge strane, crumble s breskvom, sladoledom od skute i tonkom pravo je malo osvježenje, super izbor za one koji nisu od težih čokoladnih opcija. Voće se pritom mijenja ovisno o danu, pa ni ovaj desert nije uvijek isti.
Vrijeme je proletjelo. Dan je postao noć, a polazak je postao najgori teret. I tada, na odlasku, samo je jedna misao ostala - sav novac ovoga svijeta mijenjali bi za još jedan dolazak. Ne zbog jednog jela, ni zbog jedne čaše vina, nego zbog onog rijetkog osjećaja da si na trenutak pobjegao negdje gdje vrijeme još uvijek ide sporije.
Jer ovdje vam za sreću, čini se, ne treba mnogo. Pogled na svijet kakav smo nekada mislili da više ne postoji. Čaša vina. Sir iz mišine. Uštipak s ličkom basom. Jedna razmijenjena rečenica. I osjećaj da biste, barem na jednu večer, mogli ostati upravo tu.
Možda je to i najviše što od jednog mjesta možemo tražiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....