Ovo je bio jedini način da se izvučem iz toksične veze. I gotovo 10 godina kasnije znam da drugačije nisam mogla

Čekala sam da ne bude doma. Spakirala svoje stvari, napisala poruku koju sam umetnula u knjigu i nazvala prijevoz. Znala sam da ga neće biti još jedno dva sata jer je na nogometu i znala sam da je to jedini način da se izvučem iz toksične veze.

Plakala sam čitavim putem kući i molila sam se u sebi da će u idućih nekoliko dana pročitati pisamce koje sam mu napisala i da će shvatiti što od njega želim i kako želim da i dalje budemo jedno, ali bolji i drugačiji. Srećom za mene, nije našao pismo, a ja sam ispala ona koja ostavlja bez pozdrava.

Nije bilo dovoljno

Gotovo 10 godina kasnije to mi je najbolniji prekid, način na koji sam otišla ne čini me ni najmanje ponosnom ali sad znam, a znala sam i onda, da drugačije nisam mogla. Sve sam probala, crtala, objašnjavala, hranila se mrvicama na koje sam navikla od rođenja, sve kako bi me zavolio onoliko koliko i ja njega. Znala sam da me voli, znam to i danas, ali nije bilo dovoljno. Način na koji me gurao od sebe pa onda mrvicama pripitomio razarao me do te mjere da se više nisam mogla u ogledalo pogledati. Odraz koji bih tamo vidjela sve manje mi se sviđao i postajao je odraz osobe koju ne da ne poznajem nego ne želim ni poznavati. Sve mu je počelo smetati, moji poslovi, interesi, moja nemogućnost stajanja u mjestu, previše mojih ideja i preveliki kapaciteti moji, a premali njegovi. A opet, da je dao barem mrvicu više od onih mrvica koje je davao, ja bih vjerojatno ostala ili dulje ili čak i zauvijek.

Moja ljubav prema njemu nije nikad bila dovedena u pitanje, ali zbog te ljubavi ona bitnija ljubav prema meni samoj jest. I da me ubiješ, ne znam kako sam tada skupila hrabrosti napraviti maltene kirurški rez i reći da je dosta. Da zaslužujem i mogu više. Ni dandanas ne znam odakle mi muda nazvati prijevoz i čekati i ne predomisliti se u zadnji čas kao i sve puteve prije toga. Valjda sam, tim pokušajima, svaki put bila korak bliže finalnom izlazu jer ni jedan prekid, pa tako ni ovaj, ne dođe preko noći niti je za isti kriva jedna stvar ili jedan jedini događaj. Nije bilo treće osobe niti manjka ljubavi, bilo je samo masu razilaženja koja su me na dnevnoj bazi uništavala. Učinio me, i to ne jer je on to htio nego jer sam ja to dopustila, otiračem (za cipele) koji je zbilja bio sretan kad bi ispunio svoju svrhu, a to je da sakupljanje tih spomenutih mrvica (s cipela).

Iako tad nisam bila u potpunosti svega svjesna niti te dinamike do kraja jer sam netom napunila 27 i bila sam još zelena u pogledu mnogih stvari u odnosima znala sam da sam autodestruktivna po svojoj prirodi, a da je on to isto, ali još i više od mene. To mi je bilo jasno od početka, i tu smo se vjerojatno, našli, u tom razaranju jedno drugog, pa onda krpanju i tako u krug. Ali baš ta autodestrukcija s njegove strane je bila ono čega sam se prepala pred kraj znajući da ću (se) izgubiti, ako ostanem.

Nisam ponosna kako sam zalupila ta vrata u centru Zagreba, ali jesam kako sam si time otvorila ne znam ni sama koliko prozora i vrata. U svega nekoliko mjeseci nakon spaljivanja tog mosta dobila sam poslove o kojima sam sanjala, blog je eskalirao, krenule su kolumne, unajmila sam svoj prvi i najdraži podstanarski stan i nekih desetak mjeseci od prekida upoznala predivnog dečka s kojim sam imala nešto što danas zovem svojom najboljom i najzdravijom vezom. Ničega od svega toga ne bi bilo da sam ostala tamo i čekala gladna mrvice ljubavi, razumijevanja i podrške.

Stvarno se istinitom pokazala poslovica da gdje se jedna vrata zatvore, druga se otvore. U mom slučaju bilo ih je barem tri ili četiri. Bila je to godina kad sam skoro najviše proputovala, družila se, rasla i gradila kako sebe, tako i sve oko sebe. Ponavljam, ničega toga ne bi bilo barem ne u tom obimu i tako da sam i dalje čekala da me netko doživi onakvu kakva jesam.

Gotovo desetljeće kasnije slušam sličnu priču, sličan odlazak iz toksične kaljuže gdje je jednoj strani žao što je naprasno otišla bez pozdrava, a druga i dalje ne razumije što se dogodilo. Ta druga strana nerijetko, bilo je i u mom slučaju tako, ne razumije u potpunosti zašto je taj prekid braka ili veze dobar i za nju. No, kako sam rekla frendici jučer: „To više nije tvoja briga.”

Ako je druga strana ostala povrijeđena, jbg, žao mi je, ali nije da bismo bili sretni da sam ostala. Bili bismo samo jednako nesretni.

Godinama nas, odmalena čak, filaju rečenicama u filmovima i serijama (i knjigama) o tome kako jedna osoba usrećuje drugu, žena muškarca, muž ženu i sve sam svjesnija ne samo koliko je to glupo nego koliko to stvara pritisak. Neće me usrećiti netko drugi, ali s nekim mogu biti sretnija nego što jesam. Neće me ni unesrećiti netko drugi ako mu ja to ne dozvolim i onda, kad dođe taj trenutak da shvatim da sam sretnija i da mi je bolje samoj (nakon n pokušaja i krpanja, doduše), nemam što nego nazvati prijevoz, spakirati se i otići na neka druga vrata koja otvaraju još bar jedna i nekoliko prozora.

Do idućeg puta, pazite koga puštate kroz svoja vrata i kakva očekivanja imate kako od sebe tako od te druge osobe.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.