Kaže: „U prvoj vezi sam radila takve stvari koje su bile nauštrb mene, sve kako bih mu se svidjela i kako bi me volio. Danas me toga sram.“ Nisam ja ta koja je to napisala, ali sam ovo osjetila bliskim i sebi i mnogim curama i ženama iz svoje okoline. Sve smo to ne jednom i ne samo u prvoj vezi prošle.
Promijenit ću ga
Bila sam netom ostavljena nakon duge veze u koju sam ušla punim srcem, nakon dugo godina čekanja da se ta veza uopće realizira, prepuna nade i očekivanja. Bilo je, barem mi se to tada tako činilo, predivno i sve ono što sam tada trebala i htjela. Bilo je lako, nevino, iskreno i jednostavno. Nije bilo skrivenih planova, kalkuliranja, rezervi i opet, iz vedra neba prekid koji je pokazao da je sve do tada, sve što samo maloprije napisala i zbilja mislila bila laž i gluma. I takva, potpuno razočarana, pristajala sam na sve, a nije mi bila prva, a bome ni druga veza. Istinabog, nisam bila nešto preiskusna, imala sam 11 godina manje nego sad, ali uvidjevši da ni kad sam potpuno iskrena i prirodna ne ide, riskirala sam (sebe) i išla glavom kroz zid uvjerena da ću ga uspjeti osvojiti, promijeniti i zadržati.
Počela sam kao Četvrtak. Doslovno. Dandanas se samoj sebi gadim zbog toga, ali eto, na kraju se nekako odigralo na lijepo, nedugo kasnije. U par mjeseci postao je „moj“ iako nikad do kraja i zato je nakon skoro tri godine svemu došao kraj, kad sam iscrpila sve svoje resurse i nadanja u bolje sutra. Bili smo jedno više od dvije godine, nije bilo drugih, živjeli smo zajedno i živjeli intenzivno, no on mi nije dao da uđem unutra. Nije se puštao do kraja, barem ne riječima, iako sam znala da osjećaja ima. Pokazivao ih je, nije ih verbalizirao sve do pola godine prije kraja kad mi je prvi put riječima rekao da me voli na što sam doslovno odgovorila sa: „Je li ti dobro?“.
Iako je sve to uvijek više bila naša šala i zafrkancija, znali smo da se volimo i to jako, ja sam od prvog momenta imala sebe s početka te priče, obilježenu kao Četvrtak i sebe pred kraj kao neku djevojku za koju svi znaju tko mu je iako se to tako ne deklarira. Izjedalo me na momente, pogotovo na one momente kad bi veza bila u nekom padu, ali znala sam da ga previše volim da bih otišla zato što preko tih najsitnijih usta ne može prevaliti „Volim te“. Prolazilo je vrijeme, vidjela sam da ne idemo naprijed, a sat i kalendar idu, vidjela sam da ja odjednom radim dva posla (s naznakom trećeg) i da napredujem, a on i mi ne i otišla sam bez riječi. Znala sam da me voli, i znala sam koliko, ali sam isto tako znala da sam sebi bitnija mirna i uspješna nego čekajući nemirna kako bi se netko promijenio. Dobrim dijelom sam se nadala da će moj odlazak biti ta lekcija koja će promijeniti neke njegove strahove i da će pokucati na moja vrata nudeći mi sve ono što mi je falilo, ali kroz tjedan dva odustala sam od te ideje.
Ljubav mog života
Dandanas sam ponosna na svoju odluku iako se sramim početka te veze. Krenula sam u to potpuno ne voleći sebe kako bih iz svega izašla snažnija i u ljubavi i miru sa sobom.
Sad kad gledam kako je sve završilo i što mi je to donijelo, koje iskustvo i ljubav, ne znam trebam li osjećati taj sram s početka. Jer on je očito nečemu poslužio. I sram i On kojeg sam nerijetko i kasnije nazivala ljubavi svog života. Nikad kasnije ni za koga nisam to ni rekla ni izgovorila, a bome ni pomislila jer sam, zahvaljujući toj vezi, naučila da to ne postoji van našeg tijela osim možda u obliku našeg djeteta (kažem možda, jer majka još nisam). Odustala sam od te ideje jer mi nije učinila ništa dobro, iscrpila me, posramila, radila od mene osobu koju danas ne bih htjela pozdraviti na cesti sve kako bih bila nečija ili netko bio moj i kako bih mogla reći i misliti da sam s „ljubavi svog života“.
A zapravo, jedina i prava ljubav svog života trebam biti ja sama sebi i to sam, izašavši iz te priče prije puno godina naučila. „Ljubav mog života“ naučila me, na najteži način tko zbilja to jest, a tko ne i ne može biti.
S godinama iskustva sigurno ne bih ponovno pristala ni na Četvrtak ni na neke druge stvari koje sam i u toj i u drugim vezama radila, jer na kraju dana jedina osoba kojoj se moram svidjeti i s kojom ne mogu prekinuti živjeti jesam ja sama. I da, možda i dalje osjećam sram zbog nekih stvari, situacija i odluka, no istovremeno osjećam i ponos na to kako sam ih prihvatila, iskoristila i zbog njih narasla.
Svi smo mi, pogotovo mlađi, radili nešto što danas nikako ne bismo. Svi smo čekali neke riječi, neke trenutke i promjene kod drugih koje nikad nisu došle. Nikad nisu niti budu jer ljudi se ne mijenjaju gotovo nikad ponajmanje zbog nekog i prema nekom drugom.
Čekajući da se On promijeni promijenila sam se ja, srećom, na bolje i zato mu hvala što se nije mijenjao i što je odugovlačio. Trebalo mi je.
Do idućeg puta, mijenjajte sebe, a ne druge.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.