Nedavno sam naišla na podatak da se 3 od 5 osoba vrati bivšem/oj, tj. obnovi vezu. Više puta i na različitim uzorcima su ta istraživanja i ankete provedeni i rezultat je uvijek oko 60 posto. Iskreno, malo me iznenadilo jer sam mislila da smo mojih nekoiko ljudi, Jennifer Lopez i ja ti koji dajemo ne jednu nego bezbroj šansi.
Da, nekad se to isplati i upali, no pitanje je zašto to i u tolikoj mjeri radimo?
Daju ti nadu
Ne mislim da nitko nikad ne zaslužuje drugu priliku ili da nekad stvarno nije trenutak, a za nekoliko mjeseci ili čak i godina bude potpuno druga priča. Ima toga, primjera koje svi imamo u svojoj blizini i ok, baš budeš sretan zbog tih ljudi koji su se ponovno našli svem sranju unatoč. Takvi primjeri daju ti nadu da je možda ona tvoja veza od prije godinu dana ipak popravljiva i da nije sve izgubljeno. Pa probaš, isteliš se, oznojiš pošteno i gotovo svaki put kad bi tako nešto napravili osjećali bi se, nakon početne euforije, iscijeđeno i baš niskog samopoštovanja te gotovo sigurno pitanjem iznad glave „Što mi je ovo trebalo?“
Razlog ne leži u ljubavi i poštovanju prema toj drugoj osobi kojoj se vraćamo ili koja se nama vraća nego u našem samopoštovanju i zoni komfora, a ta potonja je zeznut igrač i često ti zamagli vid. To je mjesto u kojem zapravo ne rasteš, stojiš na mjestu koje može biti manje ili više sretno, ali je sigurno jer nema nekih iznenađenja. Znaš gotovo sve što trebaš znati o njemu/njoj, znaš što ti paše, a što ne, neke stvari sad u drugoj rundi i iskomunicirate i pokušavate riješiti nekim kompromisom, ali to i dalje ne klika kako bi trebalo. Nešto poput traperica koje su ti oduvijek neudobne, ali ti stoje dobro, u trenutku kupnje bile su moderne i dosta skupe i zadovoljavale su više tebi tada bitnih aspekata ali ne i taj jedan koji samo ti znaš i osjetiš. I onda trpiš svaki put kad ih na sebe staviš, ali kvragu, dobro ti stoje.
Sad kad gledam, rijetko koju vezu sam kirurški odrezala i završila. Čak i onda kad bih mislila da sam to napravila nerijetko bi se, bez obzira na razlog prekida, druga strana (po)javila pa bismo nešto krpali, pretumbavali, jeli tu podgrijanu juhu velikom žlicom i u roku par tjedana, maksimalno par mjeseci raspalo bi se još jače nego prvi put. Nekad sam si to opravdavala riječju „zaključak“, kao da mi je to trebalo, taj rep od veze da mi sjedne da sam dobro napravila i odlučila. Da je zbilja gotovo. Tako bih to komunicirala s frendicama koje su gotovo sve barem jednom istu stvar napravile ili im se isto dogodilo kad bi se bivši vratio.
Nema tu ljubavi ni strasti
Gledam i sad jednu za koju znam da je godinama nesretna, doslovno ne pamtim kad se zadnji put iskreno smijala zbog te veze u kojoj je prema mojoj procjeni (najgore je što je i prema vlastitoj) jedno deset godina predugo. Druga pak frendica glasno i bez imalo zadrške navija da joj se frendica razvede jer zna par epizoda koje samoj sebi, a onda ni osobi koju prijateljski voli, ne bi dopustila. No, i razvod i prekid moraju doći iz glave te osobe, a ne nas koji smo izvan ringa i gledamo tu borbu prsa o prsa. Obje ostaju u vezi/braku jer im je to, iz pozicije u kojoj su sad, daleko ugodnije nego da se nađu na cesti (ne bi se zbilja tamo našle nego to tako vide), da moraju seliti, čistiti neki drugi prostor za sebe, da neće imati kuću na moru svako ljeto jer je njegova, da će se zajednički prijatelji raspodijeliti i da će razočarati nekog od obitelji s obje strane. Ugodnije im je biti nesretnima i s ljetovanjem na kojem pate jer rintaju i ne odmore se nego da počnu izlaziti s novim ljudima, da upoznaju nekog novog muškarca koji neće možda biti ljubav do kraja života, ali će biti osvježenje i tetošenje koje nam svima ponekad treba, pogotovo nakon učmalih veza u kojima se pogubimo.
Srela sam nedavno i jednog koji se, iako znam do u detalje što u toj vezi ne valja i da je bio prekid od par mjeseci, vratio bivšoj i uselio je nazad jer to više odgovara načinu života koji oduvijek želi i promiče. Sad žive tako plastično i robotizirano u vezi koja nikad nije bila nešto strastvena ni cjelovita, ali imaju neke druge planove poslovne prirode pa im to tako valjda odgovara. Nema tu ni ljubavi ni strasti, barem ne s obje strane, samo Instagram i zajednički interesi. I ok, njihovo igralište i njihova pravila, ali opet zona komfora jer ima još ljudi koji bi se u taj način života uklopili, a bilo bi i strasti i ljubavi. Sigurna sam da ima jer nije nas malo na kugli zemaljskoj. No, ovo je bilo lakše i brže i poznatije.
Ljudi pristaju na to da nema iznenađenja, pa čak i onih dobrih, ugodnih, samo kako bi izbjegli eventualnu bol i razočaranja koja su im nova. Sa starim razočaranjima mogu živjeti, tj. donekle si umisle da mogu, istrpe ih, guraju pod tepih i idu dalje sa svojim (i zajedničkim) životom.
Znam da su nas još kao male naučili da su sarma i punjene paprike najbolji kad se jednom dvaput podgriju, ali nemojmo to pravilo primjenjivati nigdje drugdje jer okus veze koja prvi put nije bila dobra gotovo sigurno neće biti dobar niti nakon podgrijavanja.
Do idućeg puta, ne bojte se iznenaditi makar i neugodno.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.