Zamišljala sam osobu od koje sam dobila srce. I da mogu upoznati njezinu obitelj, rekla bih joj samo jednu stvar...

Srce je najjači mišić u našem tijelu, ali iako je impresivno i snažno, može postati itekako ranjivo. Danas se diljem svijeta obilježava Svjetski dan srca pod motom "Koristi srce za akciju", kojim se potiče na brigu za svoje srce. A ono transplantirano poseban je dar. Toga 18. studenoga prije četiri godine dok su je vozili na transplantaciju srca, što je za nju stiglo putem Eurotransplanta, Gabriela Buljić obećala je da neće odustati, a nakon osam sati za nju je doslovno počeo novi život s novim srcem.

Otad su protekle četiri godine i Gabriela kaže da joj je zapravo nevjerojatno da je toliko prošlo. Konačno živi onako kako to čini svaka mlada djevojka. Gabriela ima 21 godinu, studentica je ekonomije i upravo je počela njezina treća godina na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz studij, druži se s prijateljima i obitelji, ima četverogodišnjeg brata, koji je izvor nepresušne zabave i veselja. U Dugom Selu, gdje živi, novi šoping-centar postao je mjesto druženja mladih.

- Zahvalna sam svom hipertrofičnom asimetričnom srcu što mi je pružilo 17 godina borbe i učenja o životu, ali hvala i mom novom srcu što ga sada napokon živim - podijelila je Gabriela na društvenim mrežama gdje joj se javljaju mnogi roditelji i djeca koja se bore s bolestima srca.

Gabrielino je bilo jako bolesno, sa sedam godina je hipertrofična kardiomiopatija počela uzimati svoj danak. Doživljavala je česte napadaje u kojima se doslovno borila za život. Njezino je srce bilo kao tempirana bomba koja je bilo kada mogla proizvesti suludi srčani ritam kada bi otkucaji srca došli i do 300 u minuti. Nije mogla trčati kao ostala djeca, morala je biti mirna, oprezna i uvijek odgovorna.

TOMISLAV KRISTO CROPIX

Kad je imala 13 godina, prošla je već šest operacija i ugrađen joj je treći defibrilator kako bi je spašavao brže od ljudi. Uglavnom je to i činio, ali dogodilo se da je pukla elektroda pa je slao elektrošokove i kad nije trebao. Uoči njezina 17. rođendana pet puta kod kuće i još 11 u bolnici. Nakon toga je uslijedila još jedna u nizu operacija. No, srce je popuštalo, pa su liječnici na Rebru Gabrielu stavili na listu za transplantaciju. Nakon 20 dana za nju je stiglo novo srce.

- Puno mislim o svemu, ne pričam toliko s ljudima o tome, ali i dalje mi je nestvarna činjenica da je u meni organ druge osobe. Tolika nesebičnost obitelji osobe od koje sam dobila srce, da su bili spremni dati tako nešto za drugoga, vjerujem da je jako teška, ali u meni je neopisiva zahvalnost. Navikla sam se na svoje novo srce, ali mislila sam da nikad neću - kaže Gabriela. Vesela je, vedra, neopterećena, ali iznimno odgovorna.

- Posebno ga čuvam lijekovima, pazim se virusa, bakterija i svega ostalog što može biti kobno za srce i mene. Redovito pijem lijekove za imunosupresiju. Što se prehrane tiče, manje jedem masno i pokušavam se što više kretati. Ne mogu reći da nisam kao svaka mlada djevojka, ali doza opreza je puno veća nego kod zdravih ljudi. Ponekad me život ponese, sve želim odmah i što prije, kao i sve mlade djevojke, pa me tata puno puta podsjeti da moj tempo života nije isti kao i svima ostalima. Nakon toga usporim, zahvalim na prilici koju sam dobila i nastavim dalje svojim tempom - kaže Gabriela.

Voljela bi znati sve o svom srcu

Iskreno priznaje da bi voljela znati čije je srce dobila. Pokušala je ponekad i nadmudriti liječnike, ali nije daleko dospjela.

- Oni su stvarno profesionalni u svemu tako da ne znam ništa. Voljela bih znati čije sam srce dobila, ali razumijem zašto je pravilo takvo da se to ne zna. U svakom slučaju, ako ikada saznam, htjela bih samo zahvaliti obitelji i reći im da mi je u životu lijepo, onako lijepo kako nikad prije nije bilo, da se sada mogu bez problema popeti na četvrti kat bolnice bez stanke, a prije je to bilo samo maštanje. To me posebno usrećuje. Zamišljala sam osobu od koje sam dobila srce, tužno mi je što je ona imala svoju obitelj, vjerojatno neke velike ciljeve u životu, a nije ih ostvarila, ali vjerujem da je sve s razlogom - dodaje Gabriela.

Mnoga su istraživanja pokazala da ljudi kojima je transplantirano srce otkrivaju neke nove osobine koje dotad nisu imali. U nedavnoj studiji na Sveučilištu Colorado čak 89 posto svih transplantiranih (23 primatelja srca i 24 primatelja drugih organa) prijavilo je promjene osobnosti nakon operacije. Kako je objavljeno u časopisu Transplantology, izjavili su da se više osjećaju kao svoj donor, nego kao oni sami prije transplantacije.

TOMISLAV KRISTO CROPIX

- To me puno ljudi pitalo, pa i sama promišljam o toj mogućnosti. No, još sam ona stara i vjerojatnije je da su promjene koje su došle nuspojave imunosupresije, same životne situacije i psihičkog sazrijevanja jer se sve to kod mene zbilo kad sam imala 17 godina. Pokušavam biti što bolja osoba, svima reći što mislim i osjećam da se ne kajem ni za što. Mislim da su ljudi koji su dobili takvu priliku za novi život zaista puno sretniji i zahvalniji, vesele se malim stvarima jer nikad ne možemo znati kad nam je kraj. U 2020. našla sam se u situaciji da sam toliko žalila jer nisam svojim voljenima davala do znanja da ih volim i da cijenim što su tu, a moglo je biti prekasno. Sada se manje zamaram nekim problemima jer sam svjesna da sve prođe, sve se može nekako riješiti, samo je bitno da smo sretni i zdravi. Iskorištavam vrijeme i mogućnosti koje imam maksimalno jer nikad ne možemo znati postoji li sutra - ističe Gabriela.

Te riječi često uputi brojnim pacijentima, njihovim obiteljima i mnogima koji je pitaju za savjet i njezino iskustvo s transplantacijom srca.

- Jako mi je drago što se o kardiomiopatiji više priča. Također mi je drago što imam mogućnost ljudima o tome pričati uz neke stručne nazive koje su me liječnici naučili. Čak sam znala pričati s roditeljima djece koja moraju na operacije koje sam ja prošla, uz pomoć kardiokirurga Dražena, da bih pobliže objasnila oporavak iz perspektive pacijenta. Javljaju mi se tinejdžeri koji su u sličnim problemima, koji su pratili moju priču prije četiri godine, sretna sam što u meni vide nekoga koga mogu pitati za savjet. Pitaju me o terapiji nakon transplantacije, odbacivanju organa i kompletnom mom iskustvu kako bi se lakše pripremili. Iako je svaki slučaj drugačiji, razgovor puno pomaže, što znam iz osobnog iskustva, tako da mi je drago što netko baš u meni pronađe podršku - kaže Gabriela.

Ako je sretnete na Rebru, možda je na kontroli koje su joj nužne dva puta godišnje, a jednom godišnje i biopsija kojom provjeravaju postoji li odbacivanje organa. Prijemi u bolnicu, vađenje krvi, EKG i ultrazvuk su obvezni kod svake kontrole. To su na kardiologiji polazne pretrage pa nakon njih slijedi sve ostalo. A možda je sretnete i dok volontira jer to redovito radi tijekom godine. Ističe da voli ohrabriti druge i voli im ispričati svoje iskustvo.

- Nevjerojatno je koliko razgovor pomaže, ulijeva sigurnost i mir. Prije sam odlazila psihologicama na Rebro, puno pričala s njima, znaju puno toga o meni jer su sa mnom bile tijekom cijelog mojeg odrastanja. Kada dođem volontirati, često se sretnemo u bolnici. Jednom me psihologica Marina pozvala na predavanje studentima da iznesem svoju priču o iskustvu sa psiholozima. Moja bolest i stanje nikad mi nisu bili velik problem u životu jer sam odmalena naučena da ne mogu raditi neke stvari kao vršnjaci, poznavala sam svoje granice i njih se pridržavala jer sam željela biti dobro. Doza straha da bi se nešto moglo dogoditi postoji i dalje, ali puno manje nego prije. Sada znam da na neke stvari ne mogu utjecati, vjerujem da je sve već negdje zapisano i da jedino što ja mogu jest ostati pozitivna, vjerovati u najbolje i sve prepustiti Bogu - kaže Gabriela.

Ističe i da se oboljeli mogu obratiti udruzi "Veliko srce malom srcu" koja okuplja liječnike i drugo zdravstveno osoblje te roditelje djece s prirođenim srčanim greškama i drugim srčanim bolestima.

- Roditeljima može pružiti smještaj u Zagrebu ako su iz drugih krajeva Hrvatske. Tamo ima jako puno roditelja i djece koji su spremni podijeliti svoje iskustvo. Briga je normalna, ali imajte puno povjerenje u naše liječnike, kirurge i medicinske sestre, to su ljudi koji su svoj život dali u želji da nesebično pomognu drugome. Da im nisam vjerovala i izgradila prijateljski odnos s ljudima na dječjoj kardiologiji, ne bi me sada bilo. Svi su oni dio predivne promjene u svijetu koja nam je itekako potrebna - smatra ova mlada djevojka.

TOMISLAV KRISTO CROPIX

Danas, kaže, sa srcem više nema nikakvih problema.

- Sve je super sada sa srcem. Pijem lijekove i pit ću ih zauvijek, ali to mi ne predstavlja problem. Pila bih svakako lijekove i da je ostalo staro srce, tako da sam se kao mala već naučila da je to nešto što moram kako bih normalno živjela - objašnjava Gabriela.

Ožiljak je podsjeća na priliku koju je dobila s novim srcem. Ovo je ljeto bila na Viru, Pagu i u Šibeniku, prošle godine na Braču. Nauživala se, kaže, prije jesenskih obveza na fakultetu.

- Volim biti s prijateljima, našla sam svoj krug ljudi koji mi odgovara i uživam družeći se s njima. Šetamo, volimo izaći nešto pojesti, a ponekad se društvo okupi i pričamo o životu. To me usrećuje i puni energijom jer oko sebe imam prave ljude. A ožiljak je dio mene, prihvaćen i prije nego što je nastao. Bez njega mene ne bi bilo, zato ga obožavam. Svaki put podsjeti me na priliku za život koju sam dobila i da živim punim srcem jer ipak je život samo jedan - poručuje Gabriela Buljić.