Višak kilograma ili ipak ne? Koliko zapravo otkriva indeks tjelesne mase

Mjerenje indeksa tjelesne mase (engl. body mass index, BMI) sve se više u medicinskoj zajednici smatra neadekvatnom metodom, no i dalje se službeno preporučuje za procjenu zdrave ili nezdrave tjelesne težine. Računa se prema težini i visini osobe (težina u kilogramima podijeljena s visinom u metrima na kvadrat), a preporučene vrijednosti jednake su za oba spola. Na normalnu težinu ukazuje indeks od 18,5 do 24,9, onaj od 25 do 29,9 na prekomjernu, a sve više od toga na pretilost. Vrijednosti niže od 18,5 znače pothranjenost. Glavne su zamjerke to što osoba s velikim udjelom mišićne mase i malim udjelom masnoća može imati jednak indeks tjelesne mase kao i pretila osoba s malo mišića. I kosti su teže od masnog tkiva, pa i osoba jače koštane građe s malo masnoća može imati rezultat lošiji od realnog stanja, a indeks u obzir ne uzima ni smanjeni udio mišićnog tkiva kod starijih osoba i svih koji su izgubili mišićnu masu, kao ni razlike među spolovima i rasama.

Premda se svi slažu oko njegovih nedostataka, indeks tjelesne mase i dalje je najčešće korišten okvirni pokazatelj debljine. Stručnjaci su svjesni hitne potrebe za točnim, praktičnim i pristupačnim alatima mjerenja masnoća i mišića koji bi mogli uzeti u obzir čimbenike kao što su dob, spol, genetika, kondicija i postojeće bolesti te tako poboljšali mjerenje pretilosti, ali još ništa ne zamjenjuje indeks tjelesne mase.

Povezanost s rizicima

- Razlozi su u tome što ga je vrlo jednostavno izračunati i što je njegova povezanost s dokazima o štetnosti debljine potkrijepljena u vrlo mnogo znanstvenih radova. Nije doslovno točan u izračunu debljine jer ne uzima u obzir rasne, spolne i posebnosti građe tijela, ali indeks tjelesne mase pokazuje vezu sa zdravstvenim rizicima debljine, odnosno dobro korelira s njezinim zdravstvenim rizicima. Malo je radova o drugim metodama procjenjivanja debljine i njihovoj vezi s njezinim medicinskim posljedicama - kaže dr. Dražen Gorjanski, specijalist obiteljske medicine iz Osijeka, voditelj programa mršavljenja POST (Program osječkog smanjivanja težine).

Indeks tjelesne mase još je u prvoj polovici 19. stoljeća osmislio belgijski matematičar, statističar i sociolog Adolphe Quetelet te ga nazvao Queteletov indeks. Nije ga koristio u medicinske svrhe, služio mu je u njegovoj studiji o prosječnom čovjeku, pri čemu je prosječnog čovjeka smatrao društvenim idealom te je razvio indeks tjelesne mase kao sredstvo za otkrivanje društveno idealne ljudske osobe. Mjerio je pritom bijele muškarce. Naziv indeks tjelesne mase počeo se upotrebljavati 1970-ih i odmah se znalo da ne zadovoljava u potpunosti, ali smatralo se da je dovoljno dobar kao pokazatelj relativne pretilosti.

- Udio masnog i mišićnog tkiva te njihova distribucija u tijelu razlikuju se ako usporedimo sportaše i nesportaše, muškarce i žene, budući da žene imaju veći udio masnog i manji udio mišićnog tkiva, narodi i rase mogu se razlikovati po tim karakteristikama. Stoga indeks tjelesne mase možda ne govori o pravom stanju debljine pojedinca, ali u smislu povezanosti s rizicima za zdravlje vrijedi - objašnjava dr. Gorjanski i dodaje kako se indeks može i prilagoditi.

- Primjerice, kod Azijaca su njegove vrijednosti niže nego kod Europljana, ali su odnosi jednaki. Prema tome, vrijedi i za njih, samo s umanjenim brojkama i jednako pokazuje rizik za bolesti povezane s debljinom - kaže.

SHUTTERSTOCK

Dva tipa masnoća

Pretile osobe imaju značajno povišen rizik od razvoja dijabetesa, visokog tlaka i kardiovaskularnih bolesti, osteoartritisa, apneje u snu, raka, bolesti jetre i mokraćnog mjehura te preuranjene smrti. Neće sve pretile osobe razviti sve komplikacije i od tih bolesti mogu oboljeti i osobe koje nisu pretile, no povezanost povišenog indeksa tjelesne mase i komplikacija debljine čvrsta je i neupitna, kaže naš sugovornik.

Za razvoj bolesti kao komplikacije viška masnoća nije svejedno kakvo masno tkivo imamo, je li ono uglavnom potkožno ili trbušno, odnosno visceralno. Kod debljanja s nakupljanjem masnoća na bokovima i stražnjici, što je tipično za žene, riječ je o potkožnom masnom tkivu koje nije toliko opasno, dok se visceralno masno tkivo nakuplja oko abdominalnih organa, pa i oko srca. Ta je masnoća opasna jer je metabolički aktivna i izlučuje hormone, čime utječe na cijeli organizam. Odličan primjer drugačijeg funkcioniranja ova dva tipa masnoće su sumo borci, navodi dr. Gorjanski.

- Sumo borci mogu imati i više od 200 kilograma, definitivno su pretili, ali su s tom kilažom vrlo pokretljivi. I njihovo je masno tkivo gotovo isključivo potkožno. Vježbaju šest sati dnevno i pojedu goleme količine hrane, više od 12.000 kalorija na dan. No, dok god vježbaju, zdravstveno su u redu jer im se masnoća ne nakuplja oko trbušnih organa. Problemi počinju nakon što prestanu vježbati jer uglavnom nastavljaju puno jesti, pa se mast počinje nakupljati u trbuhu i oni u prosjeku za 15 godina od "umirovljenja" dobiju infarkt - objašnjava liječnik.

Neki se stručnjaci zalažu za veću upotrebu drugih metoda mjerenja - kao što su opseg struka, omjer opsega struka i kukova, odnos visine i opsega struka - za koje smatraju da mogu bolje nego ITM pokazati rizik za razvoj dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Primjerice, istraživanje Jedinice za epidemiologiju Vijeća za medicinska istraživanja Ujedinjenog Kraljevstva pokazalo je da je opseg struka snažno i neovisno povezan s rizikom od dijabetesa tipa 2 čak i nakon što se u obzir uzme indeks tjelesne mase. Prema rezultatima, muškarac koji nije pretio, ali ima prekomjernu tjelesnu težinu i opseg struka od najmanje 102 centimetara ima jednak ili veći rizik od razvoja dijabetesa tipa 2 kao i muškarac s pretilošću. Jednako vrijedi i za žene s opsegom struka od 88 ili više centimetara. Opseg struka objasnio bi i višu stopu dijabetesa tipa 2 u SAD-u nego u Velikoj Britaniji. "Amerikanci imaju više masnoće oko struka nego Britanci, i to je bio jedini faktor koji je mogao objasniti veći dio više stope dijabetesa među Amerikancima, posebno među Amerikankama", rekli su autori studije.

Magnetska rezonancija

Odnos opsega struka i kukova (engl. waist to hip ratio), kojim se procjenjuje raspodjela masnog tkiva, dobiva se dijeljenjem opsega struka na najužem mjestu s opsegom kukova na najširem mjestu. Kod žena rezultat do 0,80 znači nizak rizik od kardiovaskularnih bolesti, od 0,81 do 0,85 umjeren, a iznad 0,85 visok. Kod muškaraca je nizak rizik do rezultata 0,95, umjeren od 0,96 do 1 te visok iznad toga.

Omjer struka i visine pokazuje stupanj nakupljanja masnoće oko struka i smatra se pouzdanijim indikatorom od indeksa tjelesne mase za pojavu određenih bolesti povezanih s debljinom. Opseg struka podijeli se s visinom u centimetrima, a normalnim se smatra rezultat između 0,4 i 0,5. Vrijednosti iznad 0,5 ukazuju na povećani rizik kod muškaraca i žena, pa i kod djece. Dakle, važno bi bilo zadržati opseg struka ispod polovice visine. Dr. Gorjanski ukazuje na to da ipak ni te metode ne uzimaju u obzir različitu tjelesnu građu i strukturu. Sastav tijela točno bi se mogao izmjeriti, kaže, jedino pomoću magnetske rezonancije, no to bi, naravno, bilo i preskupo i previše nepraktično.