Što ti znači sva ta raskoš kad, nakon što ugasiš kameru, sjediš sama za stolom!?

Žene si za vrijeme blagdana same nameću presing. To vječno rivalstvo koja će više i koja će prije, seže još debelo iz vremena prije naših baka, kada se spremalo i redilo da se pokaže i mužu i svekrvi i cijelom selu da se može najbolje i najviše.

To rivalstvo živo je i danas, ali se pokazuje na druge načine.

I dok se prije šetalo selom, probavalo orahnjaču i makovnjaču i gledalo kakav je bor, danas se gleda kakav je dekor stana i kakvi su ti isti pladnjevi s kolačima, ali ne u stanu i ne za stolom, već na Fejsu i Instagramu.

A koja je nagrada?

Pokazati se kao najbolja domaćica u virtualnom svijetu posebno je natjecanje, a nagrada? Ne znam iskreno koja je.

Jučer smo se tako družile moje sestrične i ja i probavale kolače. Bilo je smijeha do suza. Razmjenjivale smo recepte, sjećanja, uspomene i ideje, ali smo to radile uživo.

Po meni to je ta jedina, istinska čar blagdana. Zajedništvo. Kad nakon duge, naporne i stresne godine, dođe tih nekoliko dana, kad se okupljamo za stolom, družimo uz kavu i kolače i pričamo… o svemu. Možda nemamo najbolje i najviše, možda ne pratimo trendove, možda naši pladnjevi kolača rađeni s ljubavlju, bez tisuću i jednog modernog ukrasa neće biti baš reprezentativni za društvene mreže, ali su pravi za naša srca.

S druge strane, primijetila sam podosta podbadanja od strane starijih gospođa, koje su pretežno u mirovini, koje Fejs koriste kao mjesto gdje redovno nabijaju svoje stavove mlađim ženama, pa uz slike njihovih blagdanskih pladnjeva, žustro stoje i natpisi poput: "U moje vrijeme, žene su znale di im je mjesto i kolači su se pekli a ne kupovali.", ili "E mladosti, mladosti samo sjediš po kafiću! Prava žena sad je doma i sprema za Božić.".

Čemu sve to?

I tako sjedim i gledam i pitam se, ako spremim dvije vrste kolača, a ne trinaest, zar sam manje prava žena? I manje volim svoju obitelj?

A što je sa ženama koje imaju malu djecu, neke rade smjene i po 12 sati, osobito sada u vrijeme inventura, pa dođu kući izmoždene, rade prehlađene i s gripom, zar su one manje žene, manje majke i manje supruge ako odluče da će kupiti dvije kile kolača i iskoristiti Božićno popodne za kavu s prijateljicama ili obitelji?

Što je sa ženama koje jednostavno ne vole kuhati, već to rade njihovi muževi? One se vjerojatno najviše rastežu po kuloarima s kojekakvim „epitetima“.

A ja se pitam čemu sve to natjecanje? Svi ti zlobni komentari? Sve to nametanje svoga stava i svoga iskustva? Pa svatko od nas živi svoj život i živi ga (barem se nadam za sebe i svoje najbliže). Čemu onda to prenemaganje i tjeranje maka na konac?

Zar sve moramo pretvoriti u neko glupo natjecanje?

Ne smatram da su žene koje stavljaju takve objave na društvene mreže, plemenite. Mislim da samo sebi tako daju na važnosti i da ne razumiju da živimo u vremenu kad se vremena ima jako malo. I kad su slobodni trenuci veoma dragocjeni.

Zbog toga posve podržavam žene koje će radije kupiti kolače, ili ispeći samo jednu vrstu, ili će jednostavno napraviti palačinke, ili će svom partneru prepustiti kuhinju, kako bi to vrijeme provele sa svojom djecom.

Podržavam ih jer one znaju što im je najvažnije.

Poanta blagdana

Isto tako ne smatram da je žena manje žena ako zna ispeći dvije vrste kolača, a ne četrdeset. Niti je žena manje žena ako ju kuhanje uopće ne zanima.

Čovjek je manje čovjek ako gazi i omalovažava drugog, a poanta blagdana je da budemo ljudi. Da pružamo ruke, a ne da upiremo prstom.

Zbog toga sklonite te bogate pladnjeve pune kolača s kojih se prelijeva licemjerje. Prva ne želim kušati takav otrov.

I ne zovite me u vaše domove pune dekora dok vam s lica strše lažni osmjesi. Te grimase odbijaju one koji žive ljubav i žele da je i drugi žive.

Jer što ti znači sva ta raskoš i obilje kad ostaneš sam/a nakon što ugasiš kameru na mobitelu i odložiš ga na stol, za kojim sjediš sam/a?