Možda se čuli za "bori se ili bježi" reakciju - evolucijski mehanizam koji nam omogućuje da uđemo u način preživljavanja u prisustvu fizičke ili psihičke prijetnje. I dok ta reakcija može biti ključna za način na koji se nosimo sa stresom, možda ste primijetili da ima situacija kad vam srce ubrzanije kuca, osjećate da vam krv udara u glavu ili ste krajnje uzbuđeni i u stanju pripravnosti unatoč tome što niste ni u kakvoj neposrednoj opasnosti. Točno je da se vaša "bori se ili bježi" reakcija može uključiti u bilo kojem trenutku, čak i kad su jedine prijetnje koje postoje one izmišljene ili zamišljene, kaže Simone Saunders, psihoterapeut specijaliziran za traume, dodajući da se to obično događa kod ljudi koji su iskusili neki traumatičan događaj bilo da su toga svjesni ili ne.
Amigdala kao detektor za dim
- Uvijek volim upotrijebiti analogiju da je naša amigdala, ili emocionalni centar mozga, slična detektoru za dim po tome što ne može prepoznati razliku između stvarne i percipirane opasnosti. Bilo da vam je zagorjela hrana ili vam gori kuća, detektor za dim će se uključiti - pojašnjava Saunders. "Bori se ili bježi" reakciju aktivira simpatički živčani sustav, koji reagira na stresne okidače tako što ubrzava puls, povećava krvni tlak i koncentraciju. U teoriji to je dobro jer ima za cilj prisiliti vas na djelovanje kako biste se privremeno zaštitili ili se pripremili na nešto loše. No, ponekad se taj mehanizam može poremetiti. Izlaganje stresnim situacijama vaš mozak i tijelo mogu percipirati kao intenzivno, repetitivno i produženo te vas tako zablokirati” u stanje "bori se ili bježi" koje može trajati danima, mjesecima ili čak i godinama.
- Vaš živčani sustav prikuplja podatke tijekom vašeg života o tome koji ljudi, mjesta ili iskustva su za vas u nekoj mjeri bili prijeteći. Onda kad se dogodi susret ili situacija koji vas podsjećaju na ta prijašnja iskustva, vaš "detektor za dim" ili mehanizam "bori se ili bježi" se aktivira dajući vam do znanja da nešto u toj situaciji nije sigurno - pojašnjava Saunders.
Način preživljavanja kao navika
Akutni traumatski događaji, poput nesreća, prirodnih katastrofa, školskog nasilja, ratnih iskustava ili iznenadne smrti bliske osobe mogu izazvati reakciju u tijelu i umu. Na primjer, ako ste sudjelovali u automobilskoj nesreći, možda imate flashbackove povezane s tim događajem, izbjegavati ulazak u automobile ili doživljavati fizičke i mentalne simptome reakcije "bori se ili bježi", poput drhtanja i uskovitlanih misli čak i kad se ne nalazite u autu. Kronični i dugotrajni stresori, uključujući predrasude, nasilje u okruženju u kojem se krećete ili živite i financijska nesigurnost također vas mogu dovesti u takvi stanje. Nakon duže izloženosti stalnom stresu, možete primijetiti da živite u tom stalnom stanju jer vam je ta reakcija postala svojevrsna navika. Evo po kojim znakovima možete prepoznati da se vaš um i tijelo nisu vratili u normalno, opušteno stanje.
1. Emocionalno ste otupili
Kad je stres kaotičan, sustav reakcija u tijelu postaje preplavljen, što uzrokuje kolaps koji može dovesti do toga da se osjećate kao da ste otupjeli na sve. Takva emocionalna tupost može stvoriti osjećaj kao da ste na autopilotu ili distancirani od samog sebe i drugih. Možete biti nesposobni reagirati na emocije, a to može dovesti do zaboravnosti, otežanog fokusiranja, umora, osjećaja beznađa, osjećaja stida i autodestruktivnih ponašanja.
- Kronična izloženost ili ponavljajuća trauma i kontinuirana izloženost opasnosti osobu dovode u kronično stanje traume i ozbiljno ugrožavaju mogućnost oporavka. Fizičke posljedice ili ozljede zadobivene u traumatskim iskustvima postaju stalni podsjetnici koji također mogu spriječiti oporavak - objašnjava prof. Priscilla Dass-Brailsford sa Psihijatrijskog odjela na Sveučilištu Georgetown.
2. Uvijek ste umorni i nikako se ne možete odmoriti
U istraživanju koje je ove godine provela američka nacionalna Zaklada za spavanje, 54 posto ispitanika navelo je stres i anksioznost kao glavne razloge njihov problema s uspavljivanjem ili čestih noćnih buđenja. Uobičajeni simptom produženog stresa je hipervigilancija koja održava um i tijelo u stanju pripravnosti i u načinu preživljavanja kako bi osoba zaštitila sebe. Ostali problemi spavanja mogu uključivati noćne more, napetost mišića, rano buđenje, nemiran san i otežano uspavljivanje.
- Kronična izloženost hormonu stresa kortizolu u tijelu može nas dovesti u stanje hipersvjesnosti naše okoline uslijed reakcije "bori se ili bježi”, što je vrlo iscrpljujuće za tijelo. To se može protegnuti i na naše periode odmaranja u kojima je neophodno da naš živčani sustav bude u mirnom stanju kako bismo mogli postići okrepljujući i kvalitetan san - kaže Saunders.
3. Imate rupe u pamćenju
Produženi periodi načina "bori se ili bježi” mogu pojačati lučenje hormona stresa u dijelovima mozga koji uključuju pamćenje. Kako bi ‘preživio‘, mozak se distancira od traumatskih događaja ili stresnih situacija, a takva je reakcija poznata pod nazivom disocijacija. Disocijacija može stvoriti nepovezanost u mislima, sjećanjima, osjećajima, djelovanju i identitetu. To može biti posljedica teškog stresa ili traume, što navodi mozak da se zaštiti tako da iskrivljuje percepciju vremena, prostora i identiteta. S obzirom na to da stres može dovesti do funkcionalnih i strukturalnih promjena u mozgu, visoke razine stresa mogu uzrokovati i smanjenu sposobnost pamćenja.
- Tijekom tog procesa, može doći do gubitka kohezivnog narativa traumatskog događaja, no naš mozak pohranjuje informacije o događaju na druge načine, poput pamćenja scena, okusa, zvukova, fizičkih senzacija i/ili vizualnih senzacija - pojašnjava Saunders. Potisnuta sjećanja se javljaju kad je trauma preteška da bi bila pohranjena u svjesnom pamćenju. Ipak, elementi događaja u našem pamćenju mogu isplivati na površinu ili biti prizvani djelovanjem nekog okidača.
- S obzirom na to da se kohezivni narativ obično ne pohranjuje te nije procesuiran, možemo primijetiti da neke naoko nepovezane stvari u nama bude sjećanja na događaj, poput nekog mirisa, okusa nekog pića, određenih izraza lica i slično - kaže Saunders.
4. Reagirate u situacijama u kojima inače ne biste
Kronični stres može uzrokovati otupljenost emocija, no kronično stanje preživljavanja "bori se ili bježi” može dovesti do razdražljivosti. Nakon suočavanja sa stresnim situacijama, može biti teško regulirati emocije kao što su ljutnja, tuga ili stid. Na primjer, možete biti anksiozni uslijed i nakon nekog stresnog događaja i ne biti svjesni da se ta anksioznost prelijeva na druge situacije koje uključuju druge stresore. Tako vas, na primjer, neka mala nezgoda može jako razljutiti i natjerati da planete. Osjećaj ljutnje je normalan, ali nesrazmjerna ljutnja može biti znak da već jeste u stanju kroničnog stresa. Budući da emocije poput ljutnje, anksioznosti i straha djeluju kao okidač za reakciju „bori se ili bježi”, tijelo može reagirati gotovo trenutačno, čak i u nekim vrlo bezazlenim situacijama koje ne bi trebale izazvati velike emocije. Prof. Dass-Brailsford kaže da način na koji se osoba nosi sa stresorima nakon traumatskog iskustva ovisi o nizu faktora, uključujući intenzitet stresora, kroničnost, otprije postojeće poremećaje, fizičke posljedice, osobnost i način kognitivnog funkcioniranja.
- Neki ljudi reakcije pokazuju na van, a neki na unutra pa faktora koji oblikuju te reakcije ima mnogo. Što je intenzivnija i duža trauma, to su i posljedice teže - kaže prof. Dass-Brailsford.
5. Izbjegavate ili svjesno ulazite u situacije koje mogu uzrokovati stres
Ako ste zaglavili u načinu preživljavanja, moguće je da se nastojite držati podalje od okolnosti koje bi mogle uzrokovati stres, što uključuje ljude, mjesta i situacije koje bude određene emocije i uspomene.
- U stvari, zapravo sama reakcija "bori se ili bježi" je ona koja izbjegava ljude, mjesta i iskustva koja podsjećaju na prijašnja traumatska iskustva. Živčani sustav nas pokušava zaštititi metodom izbjegavanja - objašnjava Saunders. Ipak, neki ljudi se radije odlučuju okružiti sličnim stresorima. Kako kaže Saunders, reakcija može ići i u suprotnom smjeru.
- Ponekad možemo težiti situacijama koje djeluju kao okidači jer je to neki podsvjesni način da se prijašnje slično iskustvo pokuša držati pod kontrolom i nadvladati - kaže Saunders dodajući da bilo da se radi o izbjegavanju stresnih situacija ili svjesnom ulaženju u njih, i jedno i drugo su zapravo načini na koji sebe održavate u načinu preživljavanja, odnosno u stanju "bori se ili bježi”.
Kako da umirite ovu reakciju?
Određena doza stresa može biti zdrava i doprinijeti otpornosti pa čak i imati neke dobrobiti za kognitivne funkcije. No, to je slučaj samo s niskom do umjerenom razinom stresa. Previše stresa može poslati mozgu poruku da je traumatski stresor još uvijek prisutan te vas tako staviti u produženo stanje "bori se ili bježi”. Srećom, postoje načini da se neutraliziraju okidači koji automatski reagiraju na stres. Prof. Dass-Brailsford navodi neke od načina, poput psihoterapije, lijekova i alata za nošenje sa stresom (metode opuštanja, tjelovježba i društvena podrška). Eliminiranje kroničnog stresa može biti vrlo teško, a slušati svoje tijelo i uzeti si vremena da proradite svoje emocije ključni su elementi nošenja sa stresom. Fizički načini da brinete o sebi uključuju redovitu tjelovježbu, redovitu i zdravu prehranu i dovoljno kvalitetnog sna. Pozitivna društvena podrška također može pomoći u nošenju sa stresom te pomoći u zaštiti od traume. I što je najvažnije, trebate znati prepoznati i moći priznati kad vam je potrebna pomoć okoline ili stručna pomoć psihoterapeuta.