Nakon desetljeća pritiska sa svih strana konačno sam usporila. I više nemam napadaje panike

„Hej, jel mi žurimo nekud?“ rečenica je koju često čujem kad sa mnom hoda ili šeće netko tko još nije navikao da hodam natprosječno brzo. Oduvijek je tako. Za sebe kažem da sam nesposobna hodati sporo, a moje šetnje solo ili u paru su ponekad gotovo brzine koje postižu maratonci.

Otkriće

Kako sam svjesna svog (pre)brzog hodanja tako sam i brzanja i u nekim drugim sferama svog života. Kad krenem, ne znam ili teško usporim, a još teže stanem. Zadnje vrijeme pokušavam baš to, već nekoliko mjeseci intenzivno radim na tome da usporim. U svemu. Iako, izvana to ljudima ne djeluje tako, zbilja puno toga radim sporije, svjesnije i prisutnije nego prije. Razloga za to je mnogo, najveći i najbitniji mi je da nemam više napadaje panike ili preplavljivanja, ali i da se osjećam ugodnije sama sa sobom, a tek potom s nekim drugim. Nakon desetljeća pritiska sa svih strana dosta mi je osjećati pritisak ikakve vrste pogotovo kad si ga sama, a tako je bilo najčešće, nabijem.

Zato me i preplavi osjećaj čudnosti, ali nekog novog otkrića kad naletim na nekog tko me svjesno ili ne, natjera da usporim. Da hodamo sporo, da samo budemo i šećemo bez riječi. Da ne moram to isto sama nego mogu i u paru, s frendom/icom ili partnerom. Potpuno je nebitno tko je pored mene dok je taj osjećaj sigurnosti, sporosti i ugode prisutan.

Prije nekog vremena bolja poznanica pokrenula je radionice veza naziva „Uspori“ i to mi je već bio alarm, a nakon što sam probala, bez obzira na „umjetnički“ rezultat, shvatila sam poantu. Tako sam se i prije nekih godinu i pol navukla na biljke i svako jutro provodila hodajući sa šalicom čaja u ruci, pregledavajući jednu pa drugu pa sedamdesettreću ne razmišljajući ni o čemu što bi me ubrzalo ili prebacilo u frenetičnost.

Gledam ljude kako bezglavo skaču iz jednog posla u drugi, pretječu iz jedne kolone u drugu, a realno za to nemaju razloga nego samo ne znaju usporiti i slijede taj naviknuti obrazac. Ne želim biti netko tko je ovisan o nekom lijeku samo kako bih obavila sve što sam samoj sebi nametnula, a većina toga mi nije za život neophodna nego se konstantno nekome (sebi) dokazujem. Ne želim biti takav primjer ni drugima. Nikad, pa ni sada u ovom trenutku dok još nisam do kraja usporila koliko bih trebala.

Odnedavno si tako poklanjam i susrete i tretmane koji me vraćaju k meni samoj. Masaža nakon koje sam kao da mi je tijelo skinulo 15-ak kila tereta, razgovori koji imaju dubinu i koje kasnije vrtim mislima satima i danima, obroci koji me ne umore nego mi nahrane svaku stanicu tijela kako bih se osjećala dobro, a ne umorno.

Usporavam. Radim svojim tempom, biram ljude i prilike koji me hrane i izbjegavam one koji me troše i tjeraju van mojih, sve sporijih tračnica.

Zanimljivost kod usporavanja je i ta da, otkako tako živim i radim, sve je više ljudi oko mene koji mi pašu, koji usporavaju na onaj nježan i dobar način, koji me podsjećaju na ljepote i jednostavnosti života. A možda to radim i ja njima pa oni meni vraćaju isto?

Znam da se mnogima ovo čini nemogućim jer smo od malena tjerani da žurimo, da ne kasnimo i da vremena nema, ali ima. Možeš ga stvoriti i možeš usporiti, jer kad usporiš vremena odjednom ima više nego što si ikad do tad imao.

Do idućeg puta, usporite. Nema na čemu.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.