Kako sam u djetinjstvu više nemala nego imala, uvijek sam mislila da mi je doseg zarade da nisam gladna

Imala sam 14 godina kad sam zaradila svoj prvi novac. Prvu plaću koja u to vrijeme nije bila ni mala, nekih četiri ili pet tisuća kuna, doduše radila sam u nemogućim uvjetima, u smjenama, ali isplatilo se što imati vlastiti novac što imati to iskustvo. Radila sam gotovo cijelo ljeto jer ni te godine kao i mnogih prije, a ni kasnije, nisam išla na more. Nije se imalo ni moglo pa se radilo, tješila sam se. Taj novac sam kasnije kroz godinu trošila, ni sama više ne znam na što, znam sigurno da nisam sve potrošila odmah i nerijetko bih štedjela kako bih uvijek, ali baš uvijek imala nešto svoje. I onda kad bi baka gurnula poskrivećki 200 kuna, i na to se pazilo kao oko u glavi. To mi je nekako ostalo sve do danas, da paziš. I da imaš.

Kao u zatvoru

Radila sam još nekoliko ljeta tako, cijelu srednju školu pa do prve godine faksa kad sam počela raditi i kroz godinu, uz studij/e (mijenjala sam fakultete), uvijek sam radila. Od 18. manje-više bez prestanka. Za sve što mislim da želim ili mi treba, opet da imam i da u glavi ne odzvanja (a odzvanjalo je) bakino: „Dete, moraš uvijek imati svoj dinar. Uvijek!“

Spletom okolnosti jedan posao od malo fizičkih sati i relativno, u to vrijeme bolje plaćen posao nego što je danas, pretvorio se u jedan od dva posla. Zatim i tri posla. I tako manje-više uvijek, dva ili tri prihoda za situacije kad se slomim (puknuće ligamenta utjecalo je na sve moguće načine i dobrim dijelom izmijenilo život i budućnost, vjerojatno na gore) jer onda ne mogu skakati na treninzima pa trebam rezervu. Unajmila sam prvi stan s 22-23, doduše u paru, ali jesam, našla sam ga sama, spustila mu cijenu i dogovorila sve i nemalo toga organizirala i platila ja. Kasnije se malo priča izmijenila, ali srećom, nije dugo trajala ni tako ni ikako. Opet sam radila manje-više bez prestanka jer godišnji u poslu fitness instruktorice/studentice nije zvučao kao neka opcija jer ako ne radiš ne zarađuješ, samim time taj te godišnji košta puno više. More je bilo kad je moglo biti, snalaženje, prijatelji, dečki, izleti kraći ili dulji, ali neko more dulje od desetak dana nisam doživjela otprilike 13 godina. Ne znam što je to. Zaboravila sam, nažalost.

Spletom globalnih okolnosti, ali i nekih životnih, dogodio se i period kad nisam radila ni privređivala ništa. Bilo je to svega nekoliko mjeseci i bilo je druge strane koja je povukla za oboje, ali nisam se osjećala dobro tako. Nikad u životu nisam ovisila ni o kome pa me, iako mi se na prvu malo uljuljkalo u situaciju da netko drugi brine, vrlo brzo krenulo smetati i osjećala sam se kao u zatvoru. Vremena su bila svima na svijetu teška i neizvjesna, no to me nikako nije tješilo i trpjela sam dok sam morala. Vratila sam se na neki dobar smjer i val i krenula ponovno zarađivati, pokušavala svašta sve kako bih opet imala taj svoj dinar koji je baka spominjala i kako nikad više ne bih osjetila taj osjećaj da nekome nešto duguješ ili da je netko tebi vlasnik.

Znam da ima masa ljudi (ne samo žena) kojima je to čak i cilj u životu, da ih netko služi i dvori i da ovise (financijski) o nekom drugom te da ne moraju raditi, ali tih nekoliko neizbježnih mjeseci meni je samo potvrdilo da ja to nikad, ali nikad ne bih mogla. Ne znam je li to do odgoja ili karaktera ili horoskopa (ili kojeg drugog izgovora/objašnjenja), ali meni mora biti da u svakom trenutku imam gdje otići, biti u miru i imati za jesti. Ajmoreć neke osnove samostalnog života.

Nakon što sam iskusila i neovisnost i ovisnost, počela sam novac gledati drugačijim očima. Kako sam u djetinjstvu više nemala nego imala (neki hrvatski prosjek sa spajanjem krajeva i minusima na karticama) uvijek sam mislila da mi je doseg zarade da nisam gladna i da imam osnovno. I da s time što zarađujem više nego su moji roditelji moram biti zadovoljna, ali, pokazalo se, nisam. Godinama sam bila potplaćena i krpala, preživljavala i iako je moja plaća nerijetko bila i dupla od mamine administratorske, ili viša od dečkove u kazalištu, sada vidim da su i okolnosti drugačije, da imam rentu, mačke, terapije i troškove i da je sve to, s oproštenjem, krasan k... i preživljavanje. U Zagrebu (a i ostatku države) s 1000 eura mjesečno, stanarinom ili kreditom, ti možeš samo preživjeti, ne i živjeti. Da, imaš osnovno, ponekad si nešto i kupiš, ali to je to, nema nekog napretka, a baš za tim sam počela žudjeti, jer 20+ godina radnog iskustva ostavi posljedica na svemu, i psihi i tijelu. I dovedena sam u situaciju da ili ću sad okrenuti priču i vodu na svoj mlin ili ću ostati tu gdje jesam i polako se ucrvati, a nikad nisam bila taj tip osobe. Uvijek bih ja nešto mijenjala, učila, nadograđivala i rasla.

Ne uče nas o novcu

Prije tri mjeseca pokrenula sam i svoj prvi paušalni obrt, rekoh, ajmo malim koracima. I krenulo je, pomiče se s mjesta, a ja se osjećam bolje, korisnije, jače i, najbitnije neovisnije. Daleko je to od onoga što mi i kako treba, ali ne želim se preforsirati jer to opet ne vodi ničemu, naučila sam i to. Prvi put u životu kalkuliram koliko sati tjedno radim i kakvi su ti sati, jer gledam oko sebe svojih vršnjaka i mlađih kako gore i izgaraju, neki kako bi preživjeli, neki jer im nikad nije dosta, a neki su samo radoholičari do trenutka kad tijelo (i um) kažu da je dosta.

Nažalost, u školama nas premalo uče o novcu. Zapravo, mislim da nas ne uče nimalo. Ne znamo o njemu ništa osim onoga što nosimo od kuće i kakva uvjerenja imamo, tj. usađena su nam. I tek radom (oni koji su primorani raditi) i iskustvom počinjemo shvaćati što je novac, neovisnost, štednja i mnoge slične stvari vezane za novac.

Tek odnedavno moj se odnos prema novcu promijenio, na bolje, rekla bih. Shvatila sam da novca ima za sve i svakoga, da mogu željeti (pa i zaraditi) nešto što bih prije (zbog uvjerenja i odgoja) nazivala „bezobrazno“ visokom svotom novca. Teško je osloboditi se nekih okova i uvjerenja, priznajem, ali kad ih se oslobodiš, život postane lakši i ciljevi kristalniji i dostižniji.

Nekoliko puta u zadnjih mjeseci sam izgovorila i napisala da sam se umorila biti siromašna, i zbilja jesam. Taj pomak u glavi je nešto što je otvorilo puno kanala koji su godinama bili zatvoreni i koje sam negirala iz uvjerenja da ja to ne mogu, da moram biti skromna, da je ovo što imam dovoljno.

I konačno, prvi put ikad, dajem si za pravo da mi nešto nije dovoljno. Ne, ne radi se tu samo o novcu, ali novac je taj koji dosta toga objašnjava. Kakav odnos imamo s njim, često se prenosi i na druge segmente života i odnose.

Do idućeg puta, razmislite kakav odnos imate s novcem, puno odgovora se nalazi baš tamo.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.