Znam li uživati, pitali su me nedavno. Neka zdrava logika i racionalizacija rekla bi da da, ali na spomen riječi užitak i kopanjem dublje što ona jest i predstavlja shvatila sam da su jedno užici iz navike, rutine, nametnuti izvana, užici koje automatski svrstavamo u to iako nama/meni to uopće možda nisu pravi užici.
Da, većini ljudi su užici slični, počevši od seksa i hrane, to su neki bazični primjeri gdje ljudsko tijelo i biće osjeti ugodu i užitak. No, nije lako naći onaj svoj, intuitivni užitak ispod hrpe uvjerenja i usmjeravanja i ograničavanja od najranije dobi. Nerijetko su nam ugodu pružale sasvim drugačije stvari koje nam pružaju danas i najčešće smo ih zaboravili negdje putem kad bi se na nas deralo da smo preglasni, preživi, da se moramo smiriti ili umanjiti kako bismo zadovoljili neke norme ponašanja. Nama (djetetu) je užitak možda bio valjati se u travi cijeli dan, ali našoj mami se nije svidjelo prati robu konstantno ili vaditi krpelje pa nam je taj užitak, onaj divan osjećaj od kojeg nam se svaka stanica tijela smijala i skakala, uskraćen i modificiran. Ograničen kako bismo pripadali i ne iskakali previše iz okoline.
Možda nam je užitak bio potpuno neobičan drugima, promatranje ptica nas je možda uzbuđivalo i punilo srećom i veseljem, ali se našim roditeljima nije dalo toliko biti vani po parkovima i šumama pa smo umjesto ornitologije danas završili nešto što se od nas očekivalo i radimo uredski posao.
Ples i ljuljačka
Neki dan trebala sam pronaći koji je taj moj užitak iz djetinjstva koji mi pokreće i tijelo i duh. Nije samo jedan, mislim da su dva, ali jedan je taj koji mi je bio uskraćen i za kojim patim toliko da doslovno na spomen i pogled plačem. Ples. Oduzet zbog razvoda i razvoja situacije između dvije zaraćene strane od mene je učinio mrtvo biće koje si uskraćuje užitak i radost i na drugim poljima života. Bolno je bilo to spoznati, prihvatiti, a još bolnije krenuti u to kako bi se ples u životu opet dogodio. Kako bi moja utroba opet doživjela taj užitak koji je doživljavala godinama sve dok nije naglo zaustavljen i zamijenjen potpuno drugim stvarima i obavezama. Kako mi je ples bio prebolna destinacija, još uvijek i je, našla sam drugi iz djetinjstva, a to je bila ljuljačka. Znala sam, kao djevojčica iz disfunkcionalne obitelji, satima, doslovno satima ljuljati se u parku preko puta zgrade i samo zamišljati, letjeti, stvarati priče i bježati iz svakodnevice. Dugo nisam kužila što mi to radi, pogotovo ne tada, ali danas vidim da mi je stvaralo užitak ali i odmak, odmor, moguće i neki obrambeni mehanizam. To ritmičko ljuljanje, strujanje zraka, bivanje vani i osama meni je bilo meditativno i smirivalo živčani sustav. Punilo me za sve što bi uslijedilo nakon prolaska vrata obiteljskog stana ili nakon izlaska iz škole. I kao i kod plesa, to je bio ritmički pokret koji je mom živčanom sustavu trebao. Godinama kasnije tako sam otkrila najobičnije besciljno hodanje (kao što mnogi recimo otkriju trčanje) kao način da otpustim, zamislim, stvaram priče i tekstove, pobjegnem kako bih se pronašla.
Pronašla sam utjehu
Ulaskom u tjelesno orijentiranu terapiju prije više od tri godine pronalazim i sakupljam te komadiće sebe koje sam putem ostavila što iz nužde što iz kazne i vraćam ih nazad. Ljuljačka se nekad prije dvije godine, kad sam živjela preusamljena na drugom kraju grada pronašla kao spas i krenula sam se ljuljati, po par minuta jer si nisam dopuštala preplavljivanje. Svaki zamah nogama previše značio bi da ću se raspasti tamo pred ljudima u parku i da se neću moći zaustaviti od suza. Značilo bi da je moje unutarnje dijete pokrenulo tu ljuljačku i preuzelo ritam i krenulo se veseliti kao onda prije 25 i više godina, a to mi je sada bilo strano i preintenzivno. Pojačavala sam, kad bih za to bila spremna te svoje doze ljuljanja kako bih se „čistila“, pala bi koja suza, nekad više, nekad manje, ali dala sam si, s vremenom, da me gušt malo i preplavi i da odvede u još neka mjesta koja nisam znala da su tu. S tim ljuljanjem vratile su se i neke druge slike koje sam mislila da su disocijacijom zauvijek zaboravljene i potisnute, neke lijepe koje su mi punile dušu, a potom retke u bilježnicama i tekstovima.
Pronašla sam svoj, barem jedan, gušt koji mi nitko ne može oduzeti i postupno ga povećavala, tjerala ga da raste i razvija se kako bih u svoj život konačno i zasluženo propustila i druge oblike užitaka. Od onih bazičnih do malih sitnica kao veselje vidjeti nekog galeba ili drugu životinju jer eto, volim životinje više od ičega i veselim se svakoj. Znam, mnogima su galebovi normalna i česta pojava, meni nisu i svaki put ću mu se razveseliti jer me to vodi u neke druge priče i vremena. Isto vrijedi i za neke druge situacije, ljude i životinje koji su u meni počeli izazivati onu iskonsku radost kad sam si ju napokon dopustila i pronašla ju putem svojih senzacija.
Otvoreno srce
Ljuljam se. Još uvijek ne plešem ni koliko ni kako želim, ali pokušavam, mislim da će iduća godina biti većinom u plesnim cipelama, stopala su spremna, a srce je otvoreno za primiti taj gušt koji je baš moj i kojeg ne dam nikom drugom, nikad više.
Do idućeg puta, pronađite onaj svoj dječji gušt, koji god da je i promatrajte kako se stvari mijenjaju.
Zagrljaj,
A.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....