Kako prepoznati rane potisnute traume i na koji način one kasnije utječu na život odrasle osobe?

Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje

Jeste li znali da naše tijelo registrira i pamti sve one osjećaje i emocije koje nismo izrazili, odnosno koje smo potisnuli. To je loše jer sve što je potisnuto sprječava naše autentično Ja i blokira našu energiju. Stoga je važno da se oslobodimo svih takvih blokada, zaleđenoj u našoj podsvijesti koje je najlakše prepoznati osluškujući tijelo i prateći osjećaje u njemu.

Također poznato je da na to kakvi ćemo biti u odrasloj dobi, ogroman utjecaj igraju sva naša iskustva i doživljaji kroz koje smo prošli i doživjeli tijekom prvih godina odrastanja, jer upravo u tom formativnom razdoblju, djeca uče tj. modeliraju od svojih roditelja obrasce ponašanja i funkcioniranja, stječu dobra ili loša vjerovanja o sebi, drugim ljudima i, generalno, o svijetu i svome životu. Baš ta vjerovanja koja itekako oblikuju naš život određuju nas kao osobe. A ono što je još važnije, jeste činjenica da se u tom razdoblju (prve 4 godina), formira naš mozak, točnije rečeno tzv. emocionalni dio mozga u čijoj je nadležnosti i naše cjeloživotno emocionalno funkcioniranje.

Ovo su stvari za koje mislite da su normalni dio vašega karaktera, a zapravo su znakovi traume:

1. Često se i bez razloga ispričavate čak i onda kada niste ništa loše učinili. To je zato što su vas kao dijete uvijek krivili, a možda i omalovažavali i to osobe iz vašeg najbližeg okružja čak i kada niste ništa pogrešno rekli ili učinili.
2. Previše se zahvaljujete kada je netko dobar prema vama. To može biti zato što niste naučili da drugi ljudi rade za vas neke lijepe geste, ili vas pohvale, pomognu vam, kažu vam lijepu riječ ili daruju neki poklon.
3. Teško prihvaćate komplimente i pohvale jer mislite da ste skromni. Ipak u dubini vaše duše vama je zapravo teško da povjerujete tim komplimentima jer se podsvjesno osjećate nedovoljno dobrim i vrijednim. Osjećate se neadekvatnim a da uopće niste svjesni toga.
4. Često imate dojam da se nikako ne možete prisjetiti vašeg ranog djetinjstva. To nije zato što imate loše pamćenje. To je zato što je vaš um gurnuo u podsvijest sva ona teška i neugodna sjećanja i iskustva kako bi vam pomogao da ne puknete odnosno da preživite.
5. Vrlo rijetko ili skoro nikad ne tražite pomoć drugih jer ste naučeni da se ne oslanjate ni na koga.

Uglavnom, sve su to obrasci i maladaptivne šeme koje ljudi usvajaju i modeliraju od svojih skrbnika (roditelja) i svih onih ljudi iz najbliže okoline na podsvjesnoj razini u svome najranijem djetinjstvu.

SHUTTERSTOCK

Ne morate biti talac svojih trauma

Ponekad normalno smatramo stvari koje uopće nisu normalne i nisu OK. Zato je važno prepoznati znakove traume i raditi na njima tj. prije svega ih osvijestiti jer traume jako negativno utječu na sve sfere život, a da ljudi uopće i nisu svjesni tog lošeg utjecaja i osjećaja koji proizlaze od te njihove neadekvatnosti. To traje sve dok ih ne prepoznamo, osvijestimo, prihvatimo kao svoje i ne oslobodimo ih se.

Kako bismo iscijelili rane i povrede iz ranog djetinjstva, potrebno je da steknemo drugačije, pozitivno iskustvo. Stoga je ponekad dovoljno da upoznamo osobu koja razumije našu problematiku tj. koja ima dovoljno strpljenja i kapaciteta da nam pruži ono za što smo bili zakinuti u djetinjstvu. Sve to može djelovati iscjeljujuće. Ako ne, ne preostaje ništa drugo nego rad na sebi, odnosno psihoterapija.