​Emocionalna stabilnost roditelja ključna je za zdrav razvoj djeteta, a najdublje rane potječu iz obiteljskog doma

Nasilje i maltretiranje među djecom postalo je dio toksične svakodnevice. Ponekad imam dojam kao da živimo u jednoj vrlo agresivnoj klimi, u kojoj djeca gledaju s puno tolerancije na nasilje kao nešto normalno. Svaka vrsta nasilja ima svoje najdublje korijene u primarnoj obitelji, odgoju i ono jako važno - stupnju emocionalne i socijalne pismenosti (ili nepismenosti) koja iz toga proistječe.

Kako ćete modelirati svoje dijete ovisi o vašem mentalnom sklopu

Kao roditelj, vi ste glavni i odgovoran koji treba postaviti zdrave granice svojoj djeci te im dati osjećaj sigurnosti i stabilnosti u vlastitom domu, kako bi vaša djeca znala u kojem smjeru treba ići njihovo ponašanje, umjesto da to uče na ulici i u školi od drugih ‘‘uzora‘‘.

Rođenjem svako dijete nosi svoje genetsko nasljeđe i temperament, dok se karakter i sve ostalo da ‘‘modelirati ili ukalupiti. Dakle, kakvo će vaše dijete biti sutra, najviše ovisi od roditeljskog odgoja i zdravo postavljenih temelja.

Kada kažem odgoj onda mislim ne samo ono što mi kao roditelji govorimo djeci, nego prije svega ono što naša djeca vide od svojih roditelja, kako se moja mama i tata ponašaju sami sa sobom, i jedno prema drugome, i prema ljudima van doma, i kako se osjećaju.

Prva godina života je prepoznata kao najvažnija u emocionalnom, intelektualnom, kognitivnom smislu svakog djeteta. Prekursori njegova socijalnog razvoja su: majčin osmjeh, roditeljski osmjeh, pogled, njega, način razgovora s djetetom, imenovanje osjećanja, jer dijete ne zna što osjeća.

Ako je odgoj bio uravnotežen, a to prije svega znači da su oba roditelja ‘‘normalna‘‘ tj. emocionalno-psihički stabilne osobe, ako je dijete željeno, voljeno, i ako mu se priznaje osnovno ljudsko pravo da postoji i da bude voljeno i važno roditeljima, i ima uravnoteženu količinu podrške i ljubavi - onda će danas to dijete i sutra kao odrasla osoba izrasti u zdravu odraslu osoba koja će graditi i izgraditi zdravu sliku o sebi (samopoštovanje) i biti sposobna da se samostalno i odgovorno snalazi u svijetu kakav god da je.

Sigurna afektivna vezanost

Osim podrške i ljubavi, jedna od osnovnih uloga roditelja je da stimuliraju svoje dijete, jer djeca koja nemaju blisku osobu za koju će se vezati i koja će se o njima brinuti, neće se znati snalaziti dobro u životu. Naime, istraživanja su pokazala da takva djeca zaostaju za drugom, postaju tužna, tjeskobna, anksiozna i depresivna, često su bolesna. Dakle, svakom djetetu potreban je netko tko će se njemu skrbiti, biti mu uvijek emocionalno dostupan i za koga će se emocionalno vezati.

Djeca koja su emocionalno zanemarena, psihički ili fizički zlostavljana, itd. imaju jako puno problema kasnije u životu. Njima se teško socijalizirati, jer nisu naučili kako da se na zdrav način uklope u društvo, pa se uklapaju onako kako oni misle da treba. Tako počinju socijalne devijacije kod djeteta od toga da postaje povučeno, uplašeno, neuspješno, pa do toga da se ponaša na socijalno neprihvatljiv način.

Djeca koja doživljavaju nesuglasice roditelja pate (najviše u sebi). Tako djeca već u najranijem djetinjstvu počinju razvijati loše mehanizme obrane da bi se zaštiti. Kasnije, kada dijete odraste, ti podsvjesni disfunkcionalni obrasci ponašanja, isplivaju u realitetu tako da se u odrasloj dobi pojave različiti anksiozni poremećaji, depresija, psihosomatske bolesti i bolesti ovisnosti.

SHUTTERSTOCK

Zlostavljana djeca pak dobivaju previše stimulacije, ali negativne, zato što su najčešće teško fizički i psihički kažnjavana, kritizirana, ponižavana, omalovažavana, povređivana. Možda su samo fizički živjeli s roditeljima koji su bili sve samo ne emocionalno dostupni i k tome još i zlostavljani, ili odrastali po domovima, itd. Uglavnom, bili prepušteni sami sebi.

Takva su djeca jednostavno naučila životnu lekciju da je ovaj svijet i ljudi jedno opasno mjesto, u kojem važi samo zakon jačeg. Percipirajući svijet na takav način, i dijete će ili gaziti ili će biti zgaženo, odnosno modelirat će takav disfunkcionalan obrazac ponašanja dalje tijekom svog života - prema onima koji su fizički jači od njih, njima će se podčinjavati, a slabije će gaziti jer su i sami bivali gaženi.

Jedan dio u obitelji zlostavljane djece, postaju kronične žrtve pa tijekom života često nesvjesno ulaze u takve situacije i odnose, ili osobne i/ili profesionalne, koje će imati neke poveznice tj. sličnosti sa situacijom u njihovoj primarnoj obitelji, tako da i kao odrasle osobe, često nastavljaju trpjeti ponižavanje, verbalno i fizički zlostavljanje, slično kao kada su bili mali, kada se nisu znali ‘‘izvući‘‘ iz te situacije.

Naravno da ima i jedan dio zlostavljane djece, koja izrastu u uravnotežene osobe - koje niti trpe nasilj, a niti oni čine to drugim. Ipak treba reći da kod njih opet ostaju druge posljedice u psihološkom smislu, koje postaju tema i s kojima se potrebno izboriti.

Treba spomenuti i kategoriju razmažene djece. Mislim da je njih najviše. Radi se o djeci kojoj roditelji nisu znali postaviti zdrave granice. To su djeca od kojih roditelji nisu puno tražili niti su kažnjavana kada nešto pogriješe ili se neprimjereno ponašaju i sl. Naprosto, takva djeca misle da im je sve dozvoljeno, što god da požele, i da ništa nije kažnjivo.

Emocionalna stabilnost

Mlada osoba u razdoblju formiranja svog identiteta, prolazi kroz proces i razne faze traženja sebe. Ako on ili ona nije imao emocionalno stabilnog i dostupnog roditelja, ako nije raslo u zdravom socijalnom okružju, i nisu mu čvrsto postavljane granice i zahtjevi, ako nije primjereno kažnjavan za ono što je skrivio, ako nije dobivao pohvale zbog svojih dobrih osobina i postupaka, iskreno, teško da će takvo dijete i sutra odrasla osoba postati emocionalno stabilan. Niti će poštovati svoje i tuđe granice, niti će osjećati krivnju kada nešto skrivi. Drugim riječima, neće sebe poštovati na zdrav način i voljet te će razviti neki tip poremećaja ličnosti kao što su narcisoidni, histrionski, granični...

Takva osoba živi u uvjerenju da je za njegovu frustraciju uvijek odgovoran netko drugi: roditelji, društvo, ili „oni drugi”. Neće se sigurno zapitati kako riješiti neki problem na konstruktivan način bez puno buke i drame. Takva osoba nastavit će tražiti sebe i svoj identitet pokušavajući se identificirati sa svojim ‘‘uzorima‘‘, koji potječu iz „priče” možda slične njegovoj - osjećaj grandioznosti, bez kriterija, bez granica i poštovanja, a koje se nameću zbog svoje neartikulirane agresivnosti, koja vuče svoje korijene iz straha ili razmaženosti.

Problematična djeca

Naravno da je agresivnost ako je obrambena ponekad neophodna. Hoću reći, da nije poanta da se zdrava doza agresivnosti iza koje stoje ljutnja i bijes iskorijeni, nego da se zna upotrijebiti na jedan društveno prihvatljiv način koji se u psihologiji zove asertivnost - da, zauzmi se za sebe i za svoje potrebe, i ne zaboravi da to isto pravo imaju i drugi. Prema tome, poštuj druge, kao što poštuješ sebe. Iz toga proizlazi da prvo trebamo upoznati i zavoljeti i poštovati sami sebe, kako bi to isto mogli dati drugim ljudima. Ako nam je to bilo uskraćeno, nećemo moći ni davati niti primati, odnosno ili ćemo previše davati i ništa ne primati od drugih, ili očekivati previše od drugih i dobivati, a ništa ne davati.

Govoreći o tome što se obično najčešće ispoljava kao problem u situacijama kada je dijete problematično, su najčešće česte promjene raspoloženja i promjene u ponašanju. Kada pitam roditelje kako vide da se dijete drukčije ponaša, roditelji navode primjere od toga da su primijetili promjene u prehrani (pretrpava se hranom ili neće jesti), ne spava dobro, sklon je ispadima ili se agresivno ponaša prema braći i sestrama, ili u školi, lošiji školski uspjeh. Zato je jako važno da roditelji na vrijeme detektiraju sve te promjene, a to mogu samo ako su bliski s djetetom, odnosno dostupni emocionalno.

Ne moram posebno naglašavati važnost otvorene komunikacije i povjerenja između roditelja i djeteta. To ne znači da djeca nemaju svoju odgovornost, nego da roditelji mogu i trebaju ukazati na neprihvatljiva ponašanja. Puno se govori o dječjim pravima, što je mnoge roditelje uplašilo, pa imam dojam kao da se gubi roditeljski autoritet. Stoga, ne dopustite da izgubite svoj roditeljski autoritet i budite svojoj djeci roditelj, a ne prijatelji. Na vama je da usmjeravate i svojim primjerom ukazujete djeci kako se treba ponašati i koje norme ponašanja su prihvatljive.

Suzbijanje i prevencija nasilja

Mislim da je krajnje vrijeme da se uvede u sve škole emocionalno opismenjavanje od strane obučenih edukatora koji imaju psihoterapijsko iskustvo, uz dosta radionica koje bi uključivale razne sub-grupe, što bi moglo rezultirati time da djeca nauče opažati više međusobnih sličnosti, nego razlika, kao i da razumiju da svi imamo jednaka prava i da svi pripadamo istom ljudskom rodu.

Najdublje i najteže rane potječu iz obiteljskog sustava

Baš je ironično to što za mnoge životne vještine koje želimo usavršiti ili životne izazove u kojima želimo biti bolji i uspješniji, postoje specijalizirane edukacije, dok za roditeljstvo kao najljepšu ulogu, ali i najodgovorniju, ne postoji edukacija u tom smislu.

Nitko nas ne priprema za brak, za uloge unutar braka, za obitelj. Uglavnom sve te uloge učimo od malena gledajući i modelirajući svoje roditelje. Neupitno je kako ulogu života želimo odigrati u najboljoj režiji. Djeca, koja su prihvaćena u ljubavi, o kojoj su roditelji, a prije svega majka brinuli na adekvatan način, koja su dobila podršku i razumijevanje od strane oba roditelja, odrastaju i postaju emocionalno stabilne, zdrave i odgovorne odrasle osobe koje svjesno preuzimaju odgovornost za svoj život. Svatko onaj tko je roditelj zna da odgoj djece zahtijeva ljubav, vrijeme, disciplinu i požrtvovnost, ali i znanje. Riječ je o procesu koji traje i koji se događa.

Plodove odgoja (koliko uložiš toliko ti se i vraća), vidimo malo kasnije. Ljubav posijana u djecu neminovno donosi dobre i zdrave plodove. Svaka obitelj predstavlja temeljnu zajednicu koja ne samo da nas oblikuje kao ovakve ili onakve osobe, nego često mnogo i povrjeđuje i ranjava.

Zato i jesu najdublje i najteže rane one koje osoba dobiva nažalost, unutar obiteljskog sustava i to vrlo rano, u onim najosjetljivim periodima rasta i razvoja djeteta. I tako - obiteljski sustav koji treba zaštititi čovjeka, podržati i pružiti puno bezuvjetne ljubavi, naučiti kako se postaje odgovorna osoba, nažalost često mnoge iznevjeri i povrijedi ostavljajući duboke i bolne unutarnje rane koje nikada nisu zarasle.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje