Doktorica koja je preboljela karcinom: Nije istina da rak ne boli, slušajte svoje tijelo - to je jedini način da ga pobijedite

Tisuće žena u Hrvatskoj i danas obolijeva od raka dojke. Bolest može zadesiti i muškarce, iako puno rjeđe. Mislimo da sve znamo o toj opakoj bolesti, ali dobra vijest je da izlječivost ovisi o stadiju u kojem je bolest otkrivena. Rano dijagnosticiranje i liječenje je ključ ozdravljenja.

O karcinomu dojke razgovarala sam s doc. dr. sc. Vesnom Ramljak koja svaki radni dan posvećuje oboljelim ženama, a u tome joj pomaže i osobno iskustvo bolesti.

Bilo mi je neugodno priznati joj kako ne pamtim kada sam obavila kontrolni pregled. Nakon ovog razgovora to je prvo što ću napraviti za sebe.

Usprkos svim znanjima i saznanjima i dalje svaka osma žena u svijetu oboli od raka dojke?

U visoko razvijenim zemljama broj oboljelih žena je sve veći i veći. Na to ne možemo utjecati, ali možemo se i dalje neumorno educirati, istraživati, objašnjavati i opominjati. Važno je stalno govoriti o hodogramu ponašanja kako bismo ženama ukazali na razno otkrivanje promjena koje su možda bolest u začetku. Jer rano otkriven rak je izlječiv rak.

Kada nešto napipamo, to više nije najranija faza?

To ne mora biti tako te prije svega ovisi o veličini dojki. Kod manjih dojki je lakše napipati kvržicu, kod većih je to već velika kvržica, ali niti to ne mora ništa značiti. Simptomi su vrlo individualni i ne možemo ih jednoznačno objasniti.

Tako i fama da ako vas boli - to sigurno nije rak, zapravo ne stoji. Rak dojke ima puno lica i oblika, nekada boli, nekada ne, nekada ćemo primijetiti da teže pokrećemo ruku, ponekad nećemo primijetiti baš ništa. Nekad je simptom crvenilo kože, nekada čudni krvavi ili jantarni iscjedak iz dojke, nekada je to izgled narančine kore na koži dojke, razni osjećaji nelagode, zatezanja, bolovi, slabija pokretljivost ramena. Sve to upućuje da se žena treba javiti liječniku.

Ne samo da se povećava ukupan broj oboljelih nego je sve veći broj mladih žena. Njima se posebno obraćam i pozivam ih na samopreglede, ultrazvučne pretrage i ozbiljnu brigu o sebi. Čak i kada su liječnici površni, žene moraju sebe osluhnuti i inzistirati na daljnjim pregledima.

Mamografija je jako dobar pregled i mi imamo nacionalni preventivni program koji poziva na besplatne preglede za žene od pedesete do šezdeset devete godine. Međutim i pozivi na kućnu adresu nisu baš bili učinkoviti dok se kroz razne udruge, pozive, javno govorenje nije podigla svijest o tom gorućem, ženskom zdravstvenom problemu.

Vrlo važnima smatram i sistematske preglede koje tvrtke imaju jer oni uključuju mamografiju.

Najvažniji i najsigurniji pregled je tripl metoda koja obuhvaća klinički pregled, mamografiju, ultrazvuk i magnet po potrebi. Da bismo dobili pravu i sigurnu sliku bolesti, mi tek ovom metodom možemo utvrditi bolest i njezine faze.

Mamografija je odlična za žene iznad četrdesete godine, jer tijelo stari, nestaje žljezdano tkivo koje se zamjenjuje masnim tkivom i tada je mamografski pregled vrlo učinkovit. Ako se tu nešto ustanovi, slijede ostali pregledi koji će još preciznije ustanoviti o čemu je riječ. Ponekad sama mamografija nije dovoljna i to je važno za naglasiti.

Koliko su žene intuitivne kada su ovakve promjene u pitanju? Slušaju li sebe? Koliko njih vam kaže da su znale da im je nešto?

Još uvijek jako malo. Naše žene i dalje zabijaju glavu u pijesak i rado će neke svoje promjene staviti pod tepih.

Sama sam prošla rak dojke i ja sam znala da ga imam. U jednom trenutku me nešto zategnulo kad sam pomaknula lijevu ruku i to mi je bio signal.

Kako ste se osjećali u tom trenutku?

Jako loše. Svatko se u tim trenucima osjeća loše. Taman smo u bolnici dobili novi ultrazvučni aparat, ja sam došla svojim kolegicama i rekla im da kod mene nešto ne štima, i našle smo rak. Prije toga sam sanjala da imam rak i kada sam taj san ispričala kćeri, pokušala me utješiti tako da je to nemoguće jer sama cijeli dan liječim rak drugima i nemoguće je da ga i sama imam.

Sama sam pronašla svoj rak, gledala sam ga pod mikroskopom. Zaledila sam se zapravo. Nisam znala koga zvati, s kime to podijeliti. Morala sam se sabrati, nazvala sam svojeg prijatelja dr. Andreja Rotha koji radi sa mnom u Klinici za tumore i brzo smo to riješili, operirali i nekako sam sportski izašla iz svega. Sigurnost mi je dala činjenica da radim na Klinici za tumore i životno sam zahvalna za te okolnosti.

Danas kad se osvrnem na sve, najgore mi je bilo čekanje da vidim koja je točno vrsta karcinoma u pitanju. Znala sam da puno toga ovisi o vrsti bolesti. Svi mi možemo podnijeti dijagnozu, ali to čekanje da vidiš s čim se zapravo boriš je užasavajuće.

To čekanje vas oduvijek muči. Pokrenuli ste program dnevne dijagnostike koji na žalost nije zaživio. Cilj mu je bio u najkraćem roku saznati koja je dijagnoza i što nakon toga?!

Cilj toga je bio u jednom danu napraviti sve pretrage i saznati dijagnozu. Na svojim mnogim edukacijama po svijetu vidjela sam kako se u Francuskoj u bolnici kraj Pariza u jednom danu obave svi pregledi i pacijent saznaje dijagnozu. Fascinirao me takav način rada.

Žene koje imaju suspektne nalaze, one koje napipaju nešto, koje su psihički zabrinute, javljaju se na jednodnevnu kliniku u kojoj obavite sve potrebne pretrage uključujući i biopsiju. I sve saznate u jednom danu. Tu ideju u Hrvatskoj podržali su svi, do samog ministra. Trebao nam je citolog, a to sam bila ja, trebali smo core biopsiju, našli smo radiologe za to, i mi smo lijepo krenuli. Stvar je krenula. No onda su naši radiolozi počeli odlaziti i nama je ponestalo ljudi. Danas nemamo mogućnost provesti taj plan, ali ja od njega ne odustajem.

Dok toga nema, osobno jako vodim računa da svim ženama u potrebi, sve pretrage obavimo u jednom danu, ili u što kraćem roku. Tako radimo svi mi na Klinici za tumore i mogu reći da smo mi liječnici starog kova, tako pristupamo pacijentu i gledamo ljude holistički i cjelovito, jer jedino tako možete dobiti pravu sliku.

Mnogo se govori i o genetskim testovima u prevenciji bolesti

Genetski testovi se ipak vraćaju na velika vrata. Genetika je bitna, jer za dokazane mutacije možete imati potrebnu terapiju. Govorim o mutaciji najčešćih gena kod žena s karcinomom, to su BRCA1 i BRCA2.

Mi to određujemo iz krvi, a potrebne aparate imaju i bolnica u Dubravi, Rebro, i Vinogradska, imaju Osijek i Split.

Aparati međutim nisu dovoljni. Za potpunu sliku trebaju nam genetičari kojih kronično nedostaje. Tek su sad odobrene neke specijalizacije za genetičare, nakon naših opetovanih zahtjeva. Nedostaju nam biokemičari, molekularni biolozi, nedostaju nam psihološka savjetovališta jer nije lako niti normalno osobi reći kako postoji ozbiljna predispozicija za dobivanje karcinoma.

Sada je opća pomama za tim testiranjima, ali to ne ide baš tako. Mora postojati red i način.

Na tim aparatima mi možemo ispitivati nešto manje od sto trideset mutacija koje se ne odnose samo na karcinom dojke, imamo mutacije za karcinom prostate, želuca, gušterače i za melanom.

Moramo se voditi redom i redoslijedom kada i koga testirati i ono se ne može provoditi bez procedure u genetskom savjetovalištu u kojem su ljudi koji znaju što i kako provoditi. Ne mogu i ne moraju se svi testirati. Nije dovoljno da u prvoj liniji imate dvije bliske osobe koje su imale karcinom. Cijeli je tu niz pokazatelja koje moramo uključiti ili pak isključiti.

Važno je znati da je više od 80 posto karcinoma sporadično i da nisu vezani uz genetiku.

Genetika je u malom postotku, bavite se karcinomima kao liječnica, sami ste prošli tu bolest, što je po vama okidač za karcinom?

Svakako dođe do genetskog poremećaja. Uzroci su individualni, kod nekoga je stres, zagađenost zraka, hrane koju jedemo, mobiteli, klima, zračenja, sve to kad se zbroji nije dobro. Ljudi s naših otoka jedu ribu i imaju karcinom u porastu. Kako? Je li to plastika u moru, klima ili nešto treće...teško je to reći.

Imam potrebu naglasiti kako je liječnička skrb u Hrvatskoj što se tiče stručnosti liječnika ili same terapije na svjetskoj razini, ono što čini razliku ne u našu korist je briga o pacijentu, točnije brzina reakcije.

Naše žene nemaju pravo na manualnu limfnu drenažu koja je izuzetno važna... „Lako“ je biti bolestan kad imaš novac, idemo vidjeti i shvatiti kako je biti bolestan kada nemaš novca. Naše žene koje obole, u većini slučajeva, ne znaju svoja prava, boje se reći poslodavcu da ne dobiju otkaz. Važno je zato dizati svijest o tome, javno govoriti, podržati udruge koje pomažu ženama. Jer kada se razboli žena, cijela njezina obitelj se skrši i na neki način razboli.

Ima li još neka sugestija, neki „hint“ što je važno u prevenciji, a nije još ušlo u usmenu predaju?

Pozivam žene da zastanu, da poslušaju svoje tijelo, da obrate pozornost na sebe, svoje emotivno stanje, promjene na sebi. I da ne pređu preko toga olako.

Svaki mjesec se morate samopregledati. Osjetiti svoje dojke. Pogledati ih pred ogledalom. To može biti ključno. Važne su udruge, njihovi apeli, psihološka pomoć koja se može dobiti.

Koja je dobna skupina najugroženija? Koje žene trebaju dodatno obratiti pozornost?

Statistika pokazuje da su najugroženije žene od pedesete godine pa nadalje. Iako se nikako ne smije zanemariti zdravlje mlađih žena. Bilo bi dobro uvesti Curriculum zdravstvenog odgoja, makar u srednje škole, kako bi djeca shvatila da se ne razbolijevaju samo „stare babe“. Znanje je moć.

Za kraj, kako vi održavate svoje zdravlje i vitalnost?

Jako volim čitati i šetati, a unučica mi je izvor velike radosti.