‘Želim imati partnera i emocionalnu potporu, ali ne želim nikome biti njegovateljica’

Otprilike tri godine nakon što je 2016. ostala udovica, Linda Randall, psihoterapeutkinja iz Chicaga, tada 78-godišnjakinja, osjetila je kako se prijateljstvo s udovcem pretvara u nešto više. Izlazila je s njim u dvadesetim godinama, nakon što je poslušala majčin savjet da volontira u bolnici kako bi mogla upoznati liječnika. Godine 2015., dok je njezin suprug bio živ, ponovno se povezala s njim kao prijateljem. Ali sada, obazrivo ulazi u romansu sa šest godina starijim muškarcem, piše New York Times, a prenosi portal Moje Vrijeme.

“Nije baš u sjajnoj formi”, rekla je. “Imao je dva srčana udara i ugrađena su mu dva stenta. Puno sam razmišljala što učiniti.” Igrom slučaja, živio je preko puta nje i zajedno su provodili većinu noći. Nakon više od godinu dana veze, izrazili su međusobnu ljubav. Međutim, kad ju je zamolio da se preseli k njoj, rekla je ne. “U početku ga je to povrijedilo”, prisjetila se, “ali rekla sam: ‘Sviđa mi se imati svoj prostor, a mi živimo na različite načine.'”

Prije otprilike šest mjeseci kada je operiran i bila mu je potrebna njega, gospođa Randall, uvažavajući njegove želje i koristeći svoja sredstva, angažirala je njegovatelja koji živi s njim u stanu. Dok se nije dovoljno oporavio, njegovatelj ga je vodio do njezinog stana. Sada se samostalno snalazi sa svojom hodalicom i provodi vikende s njom kad njegov njegovatelj nije na raspolaganju. Njihova se intima nastavlja.

Umjesto braka - kohabitacija

S duljim životnim vijekom, udvostručavanjem stope razvoda od 1990-ih za osobe starije od 50 godina i razvojem društvenih normi, stariji ljudi poput gospođe Randall sve se više udružuju u različitim oblicima. Primjerice, kohabitacija češće zamjenjuje ponovni brak nakon razvoda ili smrti partnera, rekla je Susan L. Brown, sociologinja sa sveučilišta Bowling Green u Ohiju.

Starije odrasle osobe traže (i pronalaze) ljubav, emocionalnu potporu i lijek za samoću. No, mnoge se starije žene posebno boje da će romantična vezanost u kasnijem životu uskoro dovesti do cjelodnevne njege. Kako bi izbjegle tu ulogu, neke svoje društvene potrebe nastoje zadovoljiti isključivo odnosom s članovima obitelji i prijateljima. Margaret Widuckel, udovica i medicinska sestra (75) iz Melbournea u Australiji, rekla je da joj ponekad nedostaje intimni partner, ali strahuje da bi bila uvučena u njegu. “Vidim svoje prijateljice s nemoćnim muževima koji se ne mogu baviti vlastitim aktivnostima, a svi njihovi razgovori svode se na ono što je liječnik rekao ili nije rekao.”

Dok znanstvenici proučavaju one koji se na ovaj način udružuju, otkrivaju da sve veći broj ljudi bira vrstu veze poznatu kao LAT – “living apart together”, odnosno “zajednički, ali odvojen život”. Riječ je o dugoročnim predanim romantičnim vezama bez dijeljenja (ili namjere dijeljenja) stambenog prostora.

“Velika prednost LAT-a je izbjegavanje potencijalne odgovornosti stalnog njegovatelja”, rekla je Ingrid Arnet Connidis, profesorica sociologije na zapadnom sveučilištu u Londonu, Ontario. “Žene su se brinule za svoju djecu, roditelje i supružnika i žele izbjeći ulazak u ove tradicionalne rodne uloge.”

Za slobodu je potreban - novac

Iako istraživači još nisu duboko zašli u demografiju onih u LAT odnosima, čini se da je takva organizacija života više zastupljena među onima na dovoljno visokim socioekonomskim razinama da bi mogli uzdržavati odvojena kućanstva. Općenito, postoje dokazi da je vjerojatnije da će bogatiji ljudi koji su samci kasnije u životu ponovno pronaći partnera.

Podaci za Europu jasno pokazuju da su LAT odnosi u kasnijim godinama u porastu. Jenny de Jong Gierveld, sociologinja sa sveučilišta Vrije u Amsterdamu, rekla je da su već 1995. godine društveni znanstvenici u Nizozemskoj postavili pitanja u velikim nacionalnim istraživanjima kako bi pratili LAT odnose kasnije u životu. Dr. Brown kaže da se to nije dogodilo u Sjedinjenim Državama, gdje ankete obično postavljaju samo pitanje tko je sve u zajedničkom kućanstvu. Ipak, rekla je dr. Connidis, društveni znanstvenici mogu zaključiti da je LAT sada “popularna opcija” u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Primjerice, sociologinja Huijing Wu sa Sveučilišta Western Ontario utvrdila je da su nevjenčani stanovnici Wisconsina koji imaju partnera i stariji su od 50 godina u 2011. godini u 38 posto slučajeva samo izlazili, 32 posto ih je živjelo u LAT odnosu, a 30 posto ih je dijelilo zajedničko kućanstvo.

Nadalje, društveni znanstvenici komentiraju snalažljivost ovih starijih parova koji stvaraju načine da uživaju u intimnosti i emocionalnoj podršci braka ili zajedničkog života – kao što je nekoliko studija o LAT-u potvrdilo da to čine – istodobno izbjegavajući očekivanja da nekome budu njegovatelji. Kao što su otkrili dr. Gierveld i njezini kolege, LAT partneri pružaju uglavnom emocionalnu potporu jedni drugima, ali ne i praktičnu njegu. Neki se parovi brinu malo, ali ne i puno radno vrijeme.

“Jednom kad su u toj vezi”, rekla je dr. Connidis, “partneri na kraju postaju spremniji brinuti jedni o drugima nego što su mislili da hoće, ali ne nužno na istoj razini kao i bračni partneri.”

Četiri puta tjedno

Jill Spoon (73) i John Backe (74) iz New Yorka, koji su LAT partneri već gotovo desetljeće, ilustriraju složenost ove emocionalne veze. Kad su se gospođa Spoon, umirovljena administratorica i gospodin Backe, umirovljeni župnik, upoznali i zaljubili se, oboje su imali 64 godine i nisu razmišljali o njezi. Ipak, odlučili su živjeti u vlastitim stanovima, nalazeći se otprilike četiri puta tjedno. Gospođa Spoon, koja je tada radila puno radno vrijeme i imala vrlo aktivan društveni život, posebno je željela zadržati svoju neovisnost, istovremeno uživajući u njihovoj intimi.

Tri godine kasnije, pitanje njege iskrsnulo je kad je gospodin Backe imao ozbiljnu operaciju srca i bilo mu je potrebno nekoliko mjeseci oporavka kod kuće; uselio se u njezin stan tih mjeseci. Gospođa Spoon rekla je da je koordinirala skrb s njegove dvije “prekrasne kćeri”, potpomognutom od strane medicinske sestre i prijatelja, dok je ona nastavila raditi. Ovaj timski rad sada je njihov model za sve buduće potrebe njege. Nijedna strana ne želi da im onaj drugi postane primarni njegovatelj.

“Željela bih da John zadrži što vitalniji životni stil”, rekla je, a on je rekao da to želi i za nju. Ona nema djece, ali se oslanja na svoje osiguranje za dugotrajnu njegu kako bi angažirala pomoć. O njezi svog partnera kaže: “Htjela bih biti dovoljno uključena jer se brinem i volim ga, ali ne 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Nemam energije za to i to bi značilo da ne bih mogla raditi ništa drugo.”

Očekivanja o njezi manja su za parove koji se ne vjenčavaju i ne žive zajedno, rekli su društveni znanstvenici. Ipak, neki se pitaju jesu li očekivanja čak i za vjenčane ljude razumna.

Više o ovoj temi pročitajte na portalu Moje Vrijeme.