Zašto si neke žene lažu da su sretne same?

Volim biti zaljubljena, sanjariti da već si moj… - pjevala je jednom davno Lana Jurčević i to u vremenu, kad, Quote: 'Teško je pjevati o ljubavi i dati tu emociju kad se tako ne osjećaš, ali potrudila sam se.' Tako i ja, odlučih pisati kolumnu o ljubavi, u vremenu kad istu ne osjećam, barem ne u romantičnom smislu.

Trebam vam lagati kako je sve divno, ružičasto i romantično.

Trebam reći da svi trebate vjerovati u ljubav, jer ona, baš kao u romantičnoj komediji, uvijek sve pobjeđuje, a glavni likovi odšetaju zagrljeni u suton, ali…

Puno tražimo

Ljubav nije uvijek divna, nije uvijek pokretač i naš centar. Često postaje epicentar svih sranja koja nam se događaju, jer smo iz nekih razloga odlučili ostati u odnosu koji nije dobar ni za nas ni za našeg partnera. Ili smo odučili silno uletjeti u neki odnos misleći da će to biti to. Nikad zapravo nisam razumjela žene, koje namjerno ostanu trudne da bi nekoga upecale, jer eto one su silno zaljubljene ili se silno žele udati (ako je moguće bogato). Nikad nisam razumjela ljude koji silno traže svoju sreću i svoje ispunjenje u nekom drugom i kroz nekog drugog.

Ovog puta pišem o nečemu što je moje dugotrajno razmišljanje, koje do sad nisam znala kako uklopiti u neki tekst. Možda nisam za to pronalazila prigodu? Ne znam.

Govorim o grupi žena, u koju možda na prvi pogled i sama spadam, (srećom samo u teoriji) koje su odlučile biti same. Koje su odbacile ideju ljubavi i vezivanja i koje više jednostavno ne vjeruju da mogu pronaći partnera s kojim bi mogle 'na zelenu granu'. Nedavno sam razgovarala s prijateljicom, koja kao i ja, u šali kaže da 'normalnih muškaraca više nema', a tren zatim obje viknemo u glas: 'A što je to danas normalno?'

Obje smo bile oduševljene što razgovaramo, gledamo se i smijemo i pri tom niti jedna ne pilji u svoj mobitel. Nažalost kako je ona rekla, svaki put kad negdje izađeš, sav razgovor traje maksimalno 20 minuta, a nakon toga svi vade svoje mobitele. Ne znam što je to postalo toliko krivo u nama da više ne znamo razgovarati?

I onda dođem do zaključka da i mi žene puno tražimo.

Sama se ne znaš postaviti, ne znaš razgovarati, ne baviš se ničim osim svojim profilima na društvenim mrežama a očekuješ da ćeš naći 'normalnog frajera'? Na kraju zaključiš da takav ne postoji i da ti je bolje samoj?

Malo sutra!

Vjerujemo u happy end

Vjerujem da ima itekako dobrih frajera, kao što ima dobrih žena. Vjerujem da se samo nisu imali prilike naći, jerbo ako si ti načitana intelektualka, koja voli debele knjige starih filozofa i subote provoditi u kazalištu, pa znaš što? Pretpostavljam da tvoj savršeni muškarac i nije baš na Fejsu u grupi 'Tko se može glasnije podrignuti?!' Osim ako sama sebe ne zavaravaš i debele knjige ti služe samo kao stalak za šminku i da prodaješ foru na Instagramu da si ti 'full cool i načitana riba'. Onda moja sućut.

Isto se tako zapitaj tražiš li partnera ili hodajući bankomat? I zašto silno želiš biti s likom kojem je teretana centar svemira, ako sama ne voliš ni u šetnju a kamoli ustajati ujutro u 5 i trčati? Možda je vrijeme da si konačno priznaš da su i škembice seksi i da zapravo želiš nekog s kim ćeš poslije posla otići na masni burek, sjediti u parku, gledati ljude kako prolaze i smijati se kao da ti je opet 16 godina.

Svakome treba ljubav

U redu je voljeti se. U redu je ne pristati biti u odnosu u kojem nisi sretna. U redu je izgraditi se, stvoriti svoj mali svijet, svoju sigurnost i sebe kao ličnost. Nije u redu lagati si da možeš tako cijeli život, sama, ne ako to zaista ne misliš.

Fora je podijeliti masni burek. I fora je imati nekog s kim se možeš maziti i otić na pivu. To se zove sreća. To je ljubav.