BOJE su program zaštite mentalnog zdravlja LGBTQIA+ osoba u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu. Osnovane su s ciljem pružanja psihosocijalne podrške osobama koje se nose s manjinskim stresom zbog svog rodnog i/ili seksualnog identiteta, i sa željom da takav oblik skrbi bude dostupan i unutar zdravstvenog sustava. Program se održava uz podršku i suradnju Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.
U mjesecu ponosa i uoči Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije, već treću godinu zaredom, Klinika organizira Dane otvorenih vrata i stručni kongres, 15. svibnja od 8 do 16 sati u svojim prostorima. Što program BOJE pruža svojim korisnicima pojasnili su Jadranka Hübler, dr. med., specijalistica psihijatrije, Luka Mijalković, magistar psihologije i Antonia Vuk, dr. med., specijalistica psihijatrije.
* Kako program pomaže korisnicima?
Luka Mijalković: Korisnici se mogu javiti u savjetovalište, gdje se prema procjeni potreba dogovara skrb od individualnih razgovora do psihijatrijske podrške putem ambulante za manjinski stres, a osnovica programa je tromjesečni terapijski ciklus. Dugoročna želja nam je stvaranje veće dostupnosti skrbi za mentalno zdravlje LGBTQIA+ osoba unutar javnozdravstvenog sustava. Jedan od načina na koji to radimo su upravo i Dani otvorenih vrata, koje ove godine organiziramo treći put.
* Gdje se program održava i koliko traje?
Luka Mijalković: Program se odvija u prostorima Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, glavninom srijedama u popodnevnim satima. Tromjesečni terapijski ciklus odvija se dva puta godišnje, u proljeće i jesen, u grupama od 10 do 15 osoba. Unutar terapijskog ciklusa polaznici sudjeluju u psihoedukativnim radionicama, grupnoj psihoterapiji i grupnoj likovnoj terapiji, s fokusom na temama manjinskog stresa te rodnih i seksualnih identiteta. Nakon završetka ciklusa, polaznici koji žele nastaviti s programom mogu se priključiti grupi podrške koja se odvija jednom tjedno. U grupi podrške polaznici se snažnije povezuju, lakše dijele osobne priče i iskustva te se kroz to međusobno osnažuju za nošenje sa svime onime što život nosi.
* U tri godine postojanja, koliko je ljudi prošlo kroz BOJE?
Jadranka Hübler: U program se do sada uključilo više od 120 korisnika, a prošle godine broj osoba kojima smo pružili podršku značajno se povećao, uz više od 1500 pruženih oblika podrške. Sve se više uključuju i članovi obitelji, a bilježimo i dulji ostanak korisnika u programu, što potvrđuje važnost kontinuiteta skrbi.
* Koji su im najveći izazovi i kako im pomažete?
Luka Mijalković: Tema koju najčešće čujemo je manjak podrške ili razumijevanja od strane obitelji. Manjak podrške iz primarne obitelji često otežava osobama da i same prihvate vlastiti identitet. Također, često čujemo o različitim stigmatizirajućim iskustvima - od izloženosti negativnim stavovima ili otvorenog neprihvaćanja nečijeg identiteta do direktnog nasilja ili diskriminacije - nažalost, često u obrazovnom ili zdravstvenom sustavu. Transrodne i rodno nekonformne osobe često traže podršku u nošenju s rodnom disforijom. Sve to često sa sobom povlači i druge smetnje mentalnog zdravlja, kao što su pojačana tjeskoba ili sniženo raspoloženje, izoliranje od drugih i teškoće u ostvarivanju bliskih ili partnerskih odnosa, što dodatno potvrđuje potrebu za kontinuiranom podrškom mentalnog zdravlja.
Ponekad pružanje podrške podrazumijeva neke specifične psihoterapijske postupke, u slučaju da se radi o razvijanju intenzivnijih simptoma narušenog mentalnog zdravlja. No, ono što je glavna okosnica svih oblika podrške u BOJAMA je naše nastojanje da stvorimo sigurno i depatologizirajuće okruženje u kojem osobe osjećaju dovoljno povjerenja da dijele svoja iskustva koja skrivaju od drugih. Nastojimo postići efekt normalizacije i povezivanja s drugim sličnim ljudima, što je proces koji je upravo suprotan od onoga što okolina najčešće nameće kroz stigmu. Ono što nas posebno veseli čuti, a što je česta povratna informacija koju dobivamo iz terapijskih ciklusa, jest da se članovi zbog grupe osjećaju dovoljno osnaženo i sigurno da naprave neke korake u životu koje su do sada izbjegavali, primjerice autanje ili zauzimanje za sebe i svoj identitet.
* Često se govori o manjinskom stresu u kontekstu LGBTQIA+ osoba, što sve on podrazumijeva?
Luka Mijalković: Manjinski stres definiramo kao kronični stres uzrokovan stereotipima, predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koje doživljavaju članovi stigmatiziranih manjinskih grupa. On se može manifestirati kroz različite razine i različita područja života osobe. S jedne strane, on podrazumijeva sva stigmatizirajuća iskustva koja osoba može doživjeti od okoline, a koja se kreću od izloženosti različitim negativnim stavovima u medijima i osobnom okruženju do direktnih iskustava stigmatiziranja, zanemarivanja, a ponekad nažalost i različitih oblika nasilja. S druge strane, manjinski stres manifestira se i u nekim procesima unutar same osobe koja ga doživljava. Primjerice, osobe koje su izložene dugotrajnom i intenzivnom manjinskom stresu često u svakodnevnim i uobičajenim situacijama ulažu velike količine napora i energije kako bi prikrile svoj identitet od okoline i tako se zaštitile od stigme. Ovo također može biti praćeno stalnim osjećajem manjka sigurnosti i opreza u interakcijama s drugim ljudima. Manjinski stres može dovesti i do internaliziranja različitih stereotipa i razvijanja negativne slike o sebi na temelju vlastitog rodnog i/ili seksualnog identiteta, pri čemu govorimo o internaliziranoj stigmi. Dugoročna izloženost ovakvim oblicima stresa može dovesti do različitih negativnih ishoda po mentalno zdravlje osobe. Naravno da ne doživljavaju sve LGBTQIA+ osobe jednake razine manjinskog stresa, ali ono što za njega uvijek vrijedi jest da on predstavlja dodatno opterećenje uz sve druge uobičajene stresove koje život sa sobom nosi.
No, pripadnost nekoj manjinskoj skupini, osim što može biti izvorom manjinskog stresa koji dolazi iz okoline, također može biti i izvorom osnaživanja i ponosa koji dolazi iz same zajednice. Povezivanje s drugim ljudima i dijeljenje zajedničkih iskustava ima snažan učinak na naš doživljaj sigurnosti, povezanosti i razumijevanja iz okoline, i upravo je to jedan od učinaka koje najčešće vidimo u našim terapijskim ciklusima.
* Susreću li se LGBTQIA+ osobe s diskriminacijom u zdravstvenom sustavu?
Jadranka Hübler: Istraživanja jasno pokazuju da LGBTQIA+ osobe u Europi i dalje doživljavaju zdravstvene nejednakosti, od smanjene dostupnosti skrbi do stigmatizacije i diskriminacije. Prema rezultatima istraživanja Europske agencije za temeljna prava (FRA), objavljenima 2024. na uzorku od više od 100.000 ispitanika, oko 14 posto LGBTQIA+ osoba navelo je iskustva diskriminacije u zdravstvenim sustavima, pri čemu su transrodne osobe najčešće izvještavale o takvim iskustvima (40 posto). Poražavajuće je da je jedna četvrtina (24 posto) ispitanih LGBTQIA+ osoba izjavila da je bila izložena konverzijskim praksama, odnosno postupcima kojima se pokušava promijeniti nečija seksualna orijentacija ili rodni identitet kako bi se prilagodili društvenim očekivanjima. Takvi se postupci smatraju štetnima i neetičnima zbog ozbiljnih posljedica za mentalno zdravlje. Europski parlament krajem travnja 2024. podržao je zahtjeve za zabranom tzv. konverzivnih terapija na razini Europske unije, nakon što je Europska građanska inicijativa za njihovu zabranu prikupila više od milijun potpisa.
Stigmatizacija, patologizacija i nedostupnost skrbi mogu dovesti do izbjegavanja i odgađanja traženja stručne pomoći, što posljedično može rezultirati daljnjim narušavanjem mentalnog i tjelesnog zdravlja. Važno je naglasiti kako predrasude i stigma unutar zdravstvenog sustava ne proizlaze samo iz manjka znanja i individualnih stavova, već i iz šire društvene klime u kojoj se isključujući i diskriminatorni narativi često normaliziraju ili nedovoljno jasno osuđuju. Tako, primjerice, diskriminatorni javni istupi osoba na pozicijama moći mogu imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje ranjivih skupina produbljujući osjećaj stigme, srama i društvene isključenosti, osobito kada izostane jasno i nedvosmisleno institucionalno reagiranje. Budući da zdravstveni sustav ne postoji odvojeno od društva, takvi se stavovi mogu odraziti i na iskustva osoba koje traže zdravstvenu skrb. Potrebno je kontinuirano ulagati u sustavnu edukaciju zdravstvenih radnika i radnica te razvijati zdravstveni sustav koji aktivno gradi prostor sigurnosti za sve osobe, neovisno o njihovim identitetima. Etički kodeksi pomagačkih i zdravstvenih profesija jasno naglašavaju obvezu poštivanja dostojanstva i zaštite dobrobiti svih osoba, zbog čega je važno da struka, institucije i donositelji odluka šalju jasnu poruku protiv diskriminacije i u korist uključivog i sigurnog društva.
* U tri godine postojanja programa BOJE, primjećujete li pomake na bolje?
Jadranka Hübler: Sve veći broj osoba koje traže podršku u programu BOJE može upućivati na jačanje povjerenja u javni zdravstveni sustav. Prema rezultatima evaluacije tromjesečnih terapijskih ciklusa, korisnici program ocjenjuju korisnim, a bilježi se smanjenje njihovih anksioznih i depresivnih smetnji, veća osviještenost pozitivnih aspekata LGBTQIA+ identiteta te trend porasta zadovoljstva životom.
Što se tiče našeg djelovanja usmjerenog prema senzibilizaciji zdravstvene struke prema ovim temama, možemo reći da postoji kontinuirani interes za naše edukativne aktivnosti. Dan otvorenih vrata - simpozij s međunarodnim sudjelovanjem za stručnjake/inje pomagačkih struka svake je godine iznimno posjećen, što ukazuje na povećanu potrebu za znanjem i stjecanjem vještina u ovom području. Važnim pomakom smatramo i razvoj suradnje s drugim zdravstvenim te obrazovnim institucijama, organizacijama civilnog društva i lokalnom samoupravom, budući da bez sustavne podrške nije moguće ostvariti dugoročne i održive promjene.
* Što je tema ovogodišnjih Dana otvorenih vrata i stručnog kongresa?
Antonia Vuk: Uoči Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije, Klinika za psihijatriju Sveti Ivan organizira treće izdanje Dana otvorenih vrata Programa BOJE pod nazivom BOJE U SPEKTRU. Ovogodišnji stručni simpozij u fokus stavlja temu manjinskog stresa, intersekcionalnosti i preklapanja identiteta, s posebnim naglaskom na iskustva osoba koje istovremeno pripadaju LGBTQIA+ zajednici i neurodivergentnom spektru. Polazeći od kliničkog iskustva programa BOJE, simpozij otvara pitanje na koje načine zdravstveni sustav i stručnjaci mentalnog zdravlja mogu adekvatno odgovoriti na kompleksna i isprepletena iskustva osoba s dvostrukim manjinskim identitetima.
Dan otvorenih vrata održava se treću godinu zaredom, a svake godine tema se oblikuje kroz ono što prepoznajemo kao važno u kliničkom radu. Inicijalno je fokus bio usmjeren na manjinski stres i općenito iskustvo LGBTQIA+ osoba, no kroz klinički rad postupno su se otkrivale i specifičnosti naših korisnika, zbog čega je ovogodišnja tema prirodno postala intersekcionalnost, odnosno razumijevanje kako se različiti manjinski identiteti preklapaju i oblikuju iskustvo osobe.
Poseban naglasak stavljen je na povezanost spektra autizma, ADHD-a i LGBTQIA+ identiteta, na višestruke manjinske identitete te na njihov kumulativan utjecaj na mentalno zdravlje, iz čega proizlazi i potreba za inkluzivnijom skrbi. Iz takvog pristupa postupno su se razvijale i suradnje sa stručnjacima iz različitih područja - kao odgovor na konkretne potrebe naših korisnika. Postupno smo uočavali da su te potrebe često vrlo specifične te da ih nije moguće razumjeti iz samo jedne stručne perspektive. Na taj način intersekcionalnost nije ostala samo tema o kojoj govorimo, nego je postupno postala i način na koji se sam skup oblikovao - povezujući različite perspektive, iskustva i struke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....