Da. Budući da je dijabetes bolest koja zahtijeva konstantni angažman oboljelog, ističe se važnost samoregulacije, odnosno usvajanja tehnika i načina samopomoći i upravo tome služe edukacije i razgovori sa psihologom. Pristup psihologa ne bi smio biti orijentiran na davanje savjeta, nego na poticanje samopomoći, psihoedukaciju i usvajanje načina za bolju kontrolu bolesti.
Ključno je da osoba ojača svoje kapacitete za samopomoć. Naravno, ako osoba shvati da si ne može ili ne zna sama pomoći, važno je da se uključi u neki tretman podrške.
U svakom slučaju treba izbjegavati stres, koji može biti okidač za visok ili nizak šećer. Metode relaksacije, tjelesna aktivnost, vrijeme za sebe... samo su neke od aktivnosti koje pomažu u što uspješnijem suočavanju sa stresom.
Još je važnija percepcija stresora kod oboljeloga i to kako reagira u stresnim situacijama.
