Za dijabetes ovisan o inzulinu karakteristično je da u razvoju ima nekoliko tipičnih faza.
•Akutni metabolički poremećaj (ketoacidoza) - zahtijeva davanje inzulina i nadoknadu tekućine venskim putem. U oko polovice djece pri postavljanju dijagnoze znaci bolesti su blaži pa se inzulin može davati potkožno, a gubitak tekućine nadoknađuje se davanjem na usta. Prvih dana potrebna je velika doza inzulina (iznad 1 jedinice inzulina na kilogram tjelesne težine tijekom 24 sata), a smanjuje se nakon nekoliko dana.
• Remisija - razdoblje u kojem se gube znakovi bolesti nastupa dva do tri mjeseca nakon postavljanja dijagnoze i uvođenja terapije. Potrebe za inzulinom su manje ili ga ne treba uopće davati. Ova faza traje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, dok ne dođe do postupnog propadanja najvećeg broja stanica gušterače koje luče inzulin. To se razdoblje simbolično naziva i “medeni mjesec” jer je uvijek, nažalost, prolazno.
• Intenziviranje - doza inzulina stabilizirat će se tijekom godinu, godinu i pol od nastupanja ove faze. U pretpubertetskoj dobi doza je obično 0,6 do 0,7 jedinica inzulina na kilogram težine, a u pubertetu su potrebe za inzulinom veće. Nakon toga postupno se smanjuje doza za jednu trećinu ili polovicu doze koja je bila potrebna u vrijeme maksimalnog rasta i razvoja u pubertetu.
