Autizam je „previše dijagnosticiran”, a anksiozna djeca pogrešno dobivaju „žig” doživotnog stanja

Stručnjaci tvrde da autizam kod djece može biti previše dijagnosticiran, što potencijalno može uzrokovati štetu samoj djeci i onima koji imaju najveće potrebe. Istraživači kažu da ponašanja poput teškoća u održavanju kontakta očima ili „hodanja na prstima”, koja se često smatraju karakterističnim simptomima autizma kod djece, ne ukazuju uvijek na to da dijete ima razvojni poremećaj. Također, dovode u pitanje mogućnost koncepta „kamufliranja”, poznatog i kao „maskiranje”, u kojem osobe s autizmom tvrde da prilagođuju svoje osobine kako bi se uklopile u društvene situacije.

Intervencija stručnjaka dolazi u kontekstu podataka koji pokazuju da u školama u Engleskoj ima više od 166.000 autističnih učenika, što je porast od osam posto u odnosu na 2020. godinu. Nije zgorega spomenuti da je u Hrvatskoj broj registriranih osoba s autizmom porastao za više od 100 posto u posljednjih pet godina, što se, kao i u Engleskoj, uglavnom pripisuje boljoj i preciznijoj dijagnostici, promjenama u kriterijima te većoj osviještenosti javnosti.

Kod ponovne procjene polovica ne ispunjava kriterije

Prema britanskom Nacionalnom zdravstvenom sustavu, znakovi autizma kod male djece mogu uključivati izbjegavanje kontakta očima, nereagiranje na ime, ponavljajuće pokrete i smanjeno sudjelovanje u igri. Kod starije djece to se može proširiti na stroge rutine, intenzivne interese i poteškoće u socijalnoj komunikaciji. Stručnjaci su, u tekstu objavljenom u časopisu JAMA Pediatrics, doveli u pitanje i trenutačne modele dijagnosticiranja poremećaja, tvrdeći da gotovo polovica djece s dijagnozom ne ispunjava kriterije za autizam kada ih ponovno procijene specijalisti. Istraživači, Lester Liao, pedijatar u Dječjoj bolnici u Montrealu i docent na Sveučilištu McGill te Eric Fombonne, direktor istraživanja autizma na Sveučilištu Oregon Health & Science u Portlandu, kažu da prekomjerno dijagnosticiranje može imati štetne implikacije.

Najranjiviji ostaju bez podrške

- Prekomjerna dijagnoza dovodi do razrjeđivanja resursa. Postoji ograničen broj javnih ustanova i stručnjaka za procjenu autizma i terapijske intervencije. Prekomjerna dijagnoza odvraća resurse od djece s najznačajnijim izazovima. Važno je napomenuti da su često upravo oni koji imaju bolje resurse, bilo u smislu kulturnog kapitala ili funkcionalnih sposobnosti (primjerice sposobnosti govora i samozastupanja), ti koji se mogu snalaziti u medicinskom sustavu kako bi osigurali da blaže dijagnoze dobiju pomoć. To ostavlja one najranjivije, one koji se ne mogu sami zastupati i iscrpljene obitelji koje se brinu o svojoj djeci puno radno vrijeme, bez podrške koja im je potrebna – upozorili su stručnjaci.

Pogrešne procjene

Istraživači su također tvrdili da širenje pojma autizam i povećan broj dijagnoza ostavljaju one s težim izazovima uzrokovanim tim stanjem zanemarene. U njihovu izvješću tvrdi se da dijagnostičko promatranje autizma, sesija igre ili razgovora u trajanju od 40 do 60 minuta koju kliničari koriste za procjenu autizma kod djece, može biti pogrešno protumačeno.

- Na primjer, loš kontakt očima može biti posljedica nepažnje ili socijalne anksioznosti, a ne ograničene društvene recipročnosti – napominju.

Također, kažu da emocionalni ili bihevioralni problemi mogu povećati rezultate na testovima za autizam, čak i kad dijete nema to stanje. Pozivajući se na zasebnu studiju dodali su da gotovo polovica djece kojoj je u zajednici postavljena dijagnoza autizma nije ispunjavala kriterije za autizam kada ih je ponovno procijenio istraživački tim za autizam.

- Ova je skupina imala znatno veće stope psihijatrijskih poremećaja, što upućuje na to da psihijatrijska složenost doprinosi pogrešnoj dijagnozi – ističu.

Spektar negira razlike

Prof. Liao i prof. Fombonne rekli su da se ponašanja poput hodanja na prstima ili senzorne averzije prema odjeći mogu pogrešno tumačiti kao znakovi autizma. Također su istaknuli kako se autizam promijenio od usko definirane dijagnoze u dio širokog spektra, što otvara prostor i za druga stanja poput ADHD-a. Kao rezultat toga, tvrde da su dijagnosticirani slučajevi obično manje teški, s blažim simptomima te da kamufliranje naglašava taj trend.

- Kamufliranje pretpostavlja da osoba razumije prihvatljivo ponašanje, a zatim u skladu s tim prilagođava svoj obrazac ponašanja u prirodniji, čak i ako joj je to neugodno. Djeca s teškim autizmom možda uopće ne razumiju norme, a kamoli da se prilagođavaju. Kamufliranje uključuje puno blaži oblik autizma, to jest proširenje koncepta autizma – upozorili su.

Općenito, znanstvenici su istaknuli da bi prekomjerno dijagnosticiranje moglo dovesti do toga da djeca označena kao autistična mogu imati manje prilika za razvoj socijalnih i bihevioralnih vještina.

- Djetetu koje je društveno povučeno dopušteno je da se izolira, čime se minimizira navikavanje na društvene okolnosti i smanjuju društvene prilike, a time i društvena praksa. Isto se odnosi i na rigidnost ponašanja ili senzorne averzije. Postoji rizik pripisivanja svih djetetovih problema autizmu, a ne, recimo, nekoj okolnosti, čime se pojačava vlastita predodžba o djetetu. To ne dopušta djetetu da razvije svoj puni kapacitet. Postoji značajna razlika između djeteta koje ima poteškoća učiniti nešto i djeteta koje to uopće ne može. Spektar to negira – upozorili su.