Život ništa ne može sputati, život se uvijek probije

Neobično je zatoplilo ovih dana, baš uživam u sunčanosti svakodnevnih trenutaka. Kao što sam vam pisala u jednoj od kolumni, moj novi jutarnji ritual je stajanje nekoliko minuta bosa na travi u malom dvorištu ispred naše kuće. Tako se načas stopim s prirodom, vidim ju i osjetim. Vrt je većinom još uvijek uspavan - prazne grane drveća i grmova, gola zemlja na mjestu gdje su bile jagode, menta i blitva.

No jučer sam se iznenadila uočivši male crvene šiljke koji su izbili iz zemlje. Pored ciglenog zida na rubu vrta imam posađena dva grma bijelih božura. Ti grmovi preko zime potpuno nestanu, nema baš ničega - samo gola zemlja, tako da se čini da tu nema baš nikakvog života.

A ima, itekako, samo se pritajio dok ne prođe zima, sakrio se u dubinu. I sada, kad nam je sunce odaslalo dovoljno svojih toplih zraka, mali izdanci su se probudili i snažno probili van. Božurov grm je inače zelenih listova, ali ovi prvi izboji su zašiljeni i crveni poput vatre. Mali izdanci u boji života.

Val slobode

Jučer je bila baš neka posebna nedjelja - osjećaj kao da je već došlo proljeće. Otišla sam se prošetati do Jarunskog jezera. Taj osjećaj kad umjesto čizama obučeš tenisice i umjesto zimske proljetnu jaknu pa šetaš promatrajući oblake na izrazito plavom nebu i onda ti se među njima ukaže oblik srca. Žele li nam sunce, oblaci i biljke nešto reći? Daju li nam primjer i dozvolu da i mi prolistamo?

Svi mi smo baš poput mojih božura, možemo se povući u svoje kuće, možemo se držati ovih i onih mjera, ali život u nama ima potrebu izaći van, naužiti se prirode, potrčati pod suncem, razmijeniti energiju u druženjima... Taj život u nama je nemoguće zatočiti, on će uvijek naći put i način da se probije i - živi!

Životna energija koja je u svima nama, u našoj srži, ima nasušnu potrebu za kretanjem, kreiranjem, davanjem i primanjem, ima se potrebu pokazati i izraziti. Tako je bilo lijepo ove nedjelje osjetiti doslovno - eksploziju života.

Davno, dok sam još živjela kod roditelja, u neboderu na 16. katu, jednom je na balkonu moje sobe, iz malo prašine u fugi između pločica, izrastao maslačak. Nisam se tome mogla načuditi, ali sada znam da smo i svi mi takav maslačak, jednaku životnu silu posjedujemo - kakva god ograničenja da nas snađu, ta će sila naći načina da suncu pokaže svoje cvjetove.

Kad god vas obuzme malodušnost i osjećaj da ste nečim sputani i zbog nečega uskraćeni, sjetite se da i u vašoj srži postoji snaga maslačka. I da možete i hoćete i u nepovoljnim okolnostima naći načina da procvjetate! Ako se božur može probiti, možete i vi.