Zbogom, dragi Aki! I hvala ti što si nam kreirao dio ljepote naše mladosti

Pred koji mjesec, nakon jednog predivnog rođendana s puno starih pjesama uz gitare, rekla sam sinu: „Znaš, najljepše vrijeme za biti mlad su definitivno bile osamdesete!“ On se nije složio. „Svakome je njegovo vrijeme mladosti najljepše vrijeme.“- zaključio je. Pa sam razmislila o tome.

I došla do kompromisnog zaključka: da, zaista energija i entuzijazam mladosti svakoj osobi to vrijeme u njenom životu oboji radosnim i (unatrag gledano) sjetnim bojama i osjećajima, ali... Osamdesete su ipak bile najbolje! :)

Gitare su nas okupljale

Povijesno gledano, to su bile godine kada je jedan čvrsti sustav odjednom popustio, a novi čvrsti sustav se još nije bio kreirao - godine međuprostora. I u tim godinama pomalo nedefiniranog međuvremena odjednom kao da su buknuli - kreativnost i sloboda! Sve vrste glazbenih grupa nicale su širom bivše Jugoslavije kao gljive poslije kiše. I sve kao da su se natjecale u inventivnosti i probijanju nevidljivih ograničenja - bilo u neobičnom glazbenom izričaju ili kroz izazovne riječi pjesama. A svi mi mladi smo sve to pratili i znali sve grupe i sve pjesme - od najgrubljih i najčudnijih stihova pa do onih sjetnih i sentimentalnih. I jedva smo čekali sve koncerte - i one male u Studentskom centru i velike u Domu sportova.

Ne znam koliko danas mladi pjevaju uz gitare, ali nas su gitare okupljale. Na stepenicama pred školom, na livadi, na izletu. Svi smo sve pjesme znali napamet - i domaće i strane. I ta nas je zajednička pjesma povezivala snažnije od bilo kakvog razgovora. Uz pjesme i gitaru rađale su se ljubavi, ideje, planovi i akcije. I osjećaj zajedništva. A svaka nas je pjesma uvlačila u svoju vibraciju i svoju životnu priču. Jednako smo se uživljavali u „Soldier of Fortune“ grupe Deep Purple kao i u „Jedina moja“ Divljih jagoda.

Pjevajući tako s prijateljima „Stranicu dnevnika“ uz Rajkovu gitaru, u toploj večeri na stepenicama pred Jedanaestom gimnazijom nisam ni slutila da će mi se san ostvariti, da ću se uz fakultet godinama zaista baviti manekenstvom i da ću nekoliko godina kasnije snimiti i spot upravo s Parnim valjkom. A kad sada pogledam taj spot „Pjesme lagane“ i noćnu scenu u kojoj pada kiša, nevjerojatno mi je u kakvim sve detaljima Svemir tka i isprepliće naše snove u stvarnost.

Otišao nam je Aki. Svima nama. U kratkom druženju dok smo snimali spot doživjela sam ga kao jednostavnu, pristupačnu i toplu osobu. No puno sam ga snažnije godinama i prije i kasnije doživljavala kroz pjesme. Njegov su glas i duša svaki stih znali pretvoriti u snažnu i jasnu ljudsku emociju. Razumljivu, blisku i dojmljivu.

Nikada više neće biti koncerta Parnog valjka. Ali utješno je znati da nam sve te pjesme ostaju zauvijek i sve emocije koje je Aki u njih utkao. A u tim pjesmama ostaje utkana i vibracija jednog vremena - kreativnog i slobodnog vremena osamdesetih.

Zbogom dragi Aki i hvala ti što si nam kreirao dio ljepote naše mladosti!