Zašto mnogi od nas ne vole disciplinu i izbjegavaju pravila?

Razgovaram neki dan s prijateljicom o tome kako kreiramo svoje dnevne rasporede.

"Puno puta mi se dogodi da samoj sebi napišem dnevni raspored i zadatke i zatim kao da nešto u meni namjerno želi sve napraviti drugačije i ne držati se tog plana!", kaže mi ona. A ja se na to od srca nasmijem jer i ja također imam istog takvog "unutarnjeg revolucionara" koji se zna pojaviti i "razbucati" mi dnevni plan kojeg sam si sama zadala.

Čudno je to, zar ne? Kako se pobunimo protiv sebe samih. Čak i kad znamo da se tu radi o našoj podsvijesti i unutarnjem djetetu koje se bori protiv pravila nametnutih od autoriteta, svejedno nas taj podsvjesni obrazac zna nadvladati.

Iskoristite ga za saveznika

Općenito, u posljednje vrijeme mi se kao tema razmišljanja često pojavljuje pojam discipline i toga koliko je korisno imati je za svog saveznika. Kakav je vaš odnos prema disciplini? Možete li i znate li biti disciplinirani - primjerice dosljedno provoditi program vježbanja ili prehrane koji ste odabrali? Sustavno raditi stvari unaprijed, a ne u zadnji čas? Stizati svuda na vrijeme? Ili vas, pak, sam spomen discipline podsjeća na ograničavanje slobode, na krutost i nametanje tuđe volje? Doživljavate li disciplinu kao prijatelja ili kao neprijatelja?

Ako se i vi tako osjećate ili ste, štoviše, disciplinu koja je dolazila izvana u djetinjstvu doživljavali kao svog velikog neprijatelja, taj podsvjesni program može vam u odrasloj dobi donositi puno objektivnih problema u životu. Primjerice, znam nekoliko ljudi koji baš nikada ne plaćaju račune na vrijeme, uvijek čekaju opomene i zadnji čas, kao da žele reći: Baš neću to napraviti za vas onda kada vi to želite!

Gledajte na to na ovaj način

Svi takvi nerazumni postupci su u nekom dijelu naše podsvijesti izjednačeni s osobnom slobodom, koju trebamo poput zraka koji dišemo. Ako taj mehanizam vjeruje da možemo biti slobodni jedino ako izbjegavamo pravila i bilo kakve okvire, onda ćemo stalno "morati" raditi stvari "po svom" i prkositi svemu što podsjeća na autoritet. I zapravo si često time nanositi štetu. A paradoks u cijeloj toj priči je da je taj dio nas koji se predstavlja kao spasitelj koji donosi slobodu, ustvari naš veliki neprijatelj!

I koji je onda lijek da se othrvamo našem unutarnjem "osloboditelju"? Očito je da se ne možemo disciplinirati da budemo disciplinirani, zar ne?

Evo jednog prijedloga. Kad god se uhvatite da želite napraviti nešto po svome samo iz razloga kršenja pravila, zastanite, osjetite taj trenutak i upitajte se: "Zbog čega sada jednostavno moram izbjeći disciplinu?" Vjerojatno će vam doći odgovor poput: "To je kao da moram uzeti zraka." Tada dajte samome sebi prostora da osjetite da to kršenje zadatka MOŽETE napraviti, da ste SLOBODNI to učiniti, da vam je DOPUŠTENO. Ali zatim osvijestite dio vas koji vas TJERA da MORATE baš sada napraviti po svome. Nije li to upravo ono što pokušavate izbjeći i od toga pobjeći? To tjeranje i moranje? Nije li bolje zastati u prostoru SLOBODE IZBORA i iz njega polako donijeti odluku koja je istinski dobra za vas?

Ako ćete tako postupati u svim situacijama kad vaš "unutarnji revolucionar" ima potrebu razbucati sve što miriši na disciplinu (čak i plan koji ste sami napravili), s vremenom ćete uz takve situacije početi vezivati osjećaj slobode izbora, a zatim se početi i radovati okvirima koje ste sami kreirali, koje slobodno odabirete i koji vam ustvari daju osjećaj strukture i podrške.

Meni to pomaže pa vjerujem da će pomoći i vama!