Prof. Gordana Buljan Flander: Djeca nisu problem, roditelji su odustali i zaboravili na dva moćna sredstva u odgoju

‘Djeca nisu problem. Odrasli su odustali od roditeljske odgovornosti‘, stoji u postu prof. dr. Gordane Buljan Flander koji je pročitalo nekoliko tisuća ljudi, a više od nekoliko stotina njih iznijelo je svoje komentare.

Znamo li uopće kako odgajati vlastitu djecu?

Roditelji danas su fokusirani na ispunjavanje dječjih želja, ne razlikujući njihove stvarne potrebe od želja. U moru različitih savjeta o roditeljstvu izgubila se osnovna uloga roditelja, a to je jasno postavljanje granica. Djecu smo „prepustili“ njihovim željama, utjecaju okoline i društvenim mrežama. To je za dijete pogubno, jer sigurnost djece leži u jasnom okviru kojeg se roditelj mora dosljedno držati. Roditelji male djece dolaze mi i svjedoče kako svojoj djeci ne mogu ništa, a djeca od desetak godina odbijaju roditeljski autoritet. To je ozbiljan problem.

Mi smo generacija roditelja koja je vrlo strogo odgajana, što nosi svoje traume, ali kako smo od strogo odgajane djece došli do roditelja koji ne znaju postaviti granice?

Baš tu leži dio problema. Mnogi roditelji mi kažu da ne žele da njihova djeca u odrastanju i odgoju prolaze kroz ono što su oni morali proći. Žele svojoj djeci biti prijatelji, a to nikada nije dobro. Takvi roditelji odustaju od discipline, jer za njih discipliniranje djeteta znači da se dijete istuče, udari, fizički kazni. Ako toga nema, nema ni alata da se dijete dovede u red i osjećaj sigurnosti. To, naravno, nije točno. Discipliniranje djeteta nije fizičko kažnjavanje, nego vodstvo kroz odgoj.

Djeca mogu i moraju imati sankcije ili nagrade za svoja ponašanja, ali to ne može biti udarac. Sankcija može biti uskraćivanje igre, slobodnog vremena, bivanja na mobitelu, nečega što je djetetu drago i što smatra nagradom. Mehanizam uzroka i posljedica mora se jasno komunicirati.

Nagrada i pohvala su jako moćna sredstva u odgoju djece. Jamčim da će dijete uvijek nešto napraviti kako bi dobilo nagradu ili pohvalu, jer dijete želi udovoljiti roditelju, više nego što nešto neće napraviti jer se boji batina. Jasno je da je nagrada dobar oblik discipline.

Važno je s djetetom dogovoriti što je neprihvatljivo ponašanje i koje su posljedice toga, ali i biti dosljedan u provođenju dogovorenog.

Teško je biti dosljedan roditelj?

To je jako teško. Popustimo, sami ne održimo obećanje, bez obzira na to je li riječ o nagradi ili kazni. To djeca sve vide i osjećaju. Jednako tako vide kada majka i otac nisu sinkronizirani u donošenju odluka, sve te pukotine djeca jako dobro „iskoriste“.

Ponekad treba djecu pustiti da na vlastitoj koži osjete besmislenost svojih odluka, od toga da obuku laganu jaknu kada je vani hladno, do toga da ne žele ručati, pa će biti gladni do večere. To je vrlo dobra metoda učenja.

Od toga zaziremo, jer mi kao roditelji upravo želimo preduhitriti sve te nemoguće situacije.

Kada smo mi odgajali djecu, nismo znali sve što je danas neuroznanstveno potvrđeno. Prije svega, kada je dijete u tantrumu ili kada je potpuno izbačeno ili nestabilizirano, mi kao roditelji također ulazimo u stanje koje nije uzemljeno i smireno, pa su takve i naše reakcije. Roditelj koji donosi neku mjeru ili zahtijeva neko ponašanje mora biti smiren, svjestan svoje roditeljske pozicije, ne smije djelovati ili govoriti u afektu. Smirimo najprije sebe, a tek onda dijete. Takvo odraslo ponašanje smanjit će puno ratova djece i roditelja, bez obzira o kojoj dječjoj dobi je riječ. Kada je naš živčani sustav smiren, i dijete se lakše smiri. Dijete svoje emocije regulira prema tome kako roditelj (mama) regulira svoje emocije.

Kako postaviti zdrave granice prema djetetu? To mi se čini kao temeljna premisa dobrog odgoja.

Držati granice je duga i nimalo laka „igra“. Roditelji su često premoreni, zaokupljeni cijelim nizom životnih problema i rijetko postave jasne granice u odgoju, dosljedno i konsekventno ih provode. Od toga se ne može nikada odustati, jer inače imamo djecu koja se sama (ne)odgajaju i roditelje koji su odustali od roditeljske uloge.

Jasne granice su djetetu potrebne kao ljubav, hrana i voda. One djetetu daju osjećaj sigurnosti, koji dijete kasnije integrira kao dio sebe i to je dobra priprema za kasniji život. Dijete uvijek testira granice, pogotovo kada oba roditelja nemaju isti okvir. Baš zato je dosljednost roditelja jako važna.

Naša je roditeljska odgovornost granicu jasno postaviti i držati je se, kaže prof. dr. Buljan Flander

Foto: Dragan Matić/CROPIX

Zašto je nama roditeljima teško izdržati „svađe“ s djecom, iz čega zapravo i proizlazi naša nedosljednost?

Mi želimo da nas djeca vole, ne želimo da prolaze kroz ono što smo mi prolazili u odrastanju i tu negdje se izgubi granica tko je roditelj, a tko dijete. Naša je roditeljska odgovornost tu granicu jasno postaviti i držati je se.

Možeš nam objasniti nužnost povećanja tolerancije na frustraciju, o čemu si pisala u svojem postu?

Svako NE djetetu kod njega stvara frustraciju, ali baš zato je važno ustrajati. Time se dijete uči da je frustracija dio života i da je nužno neke nelagode izdržati, proći kroz njih i „preživjeti“ ih. Jer upravo to je simulacija realnog, zrelog života u kojem nije sve bajno, lijepo i baš nama po mjeri.

Jednako tako, važno je i da se roditelj može nositi s djetetovim neugodnim emocijama, plačem, negodovanjem, a da ne ponudi odmah rješenje ili nadomjestak. Dijete tako uči da se i negativne emocije ili stanja mogu i moraju izdržati. Jednako vrijedno je pustiti i da se dijete dosađuje, da shvati da ga ne mora uvijek i stalno netko animirati, zabavljati i ispunjavati želje. Iz te dosade dijete kreće razvijati vlastitu kreativnost i tada dosada postaje resurs. Sve su to mikroelementi svjesnog roditeljstva u kojem se odgajaju djeca, ali i roditelji sazrijevaju.

Veliki je to izazov i za djecu i za roditelje?

Postao je izazov. Danas roditelji olako konstatiraju kako djeca imaju neku razvojnu teškoću, a bez da su sebe promotrili i sebi priznali da je njihov kapacitet za biti roditelj možda nedostatan.

Kako možemo uvidjeti razliku između psihičke tegobe djeteta i neodgovarajućeg roditeljstva?

Kada je dječje ponašanje potpuno neodgovarajuće, to treba prepustiti stručnjaku, ali moramo znati da su djeca vrlo kreativna, često će odbijati ići u školu jer se osjećaju „depresivno“ ili se „žele ubiti“, a zapravo nisu napisala zadaću. Djeca su sklona takvim manipulacijama koje roditelje prestraše do granice da se boje biti roditelji koji postavljaju granice, koje znače i odgovornost i kaznu i nagradu.

Djeca koja ulaze u psihoterapijski proces nisu jedini klijenti, ja uvijek naglašavam da kada uzmem dijete u tretman, uzimam i roditelje. Dijete je, uz svoj karakter, rezultat roditeljskih kompetencija i ponašanja.

Koliko su danas roditelji stvarno prisutni u životima vlastite djece?

Dijete prije svega treba roditeljsku posvećenost i prisutnost. To nije samo fizički biti u istoj sobi, to znači pronaći oblike druženja u kojima se izravno, ali i neizravno, razgovara, komentira, igra. Dijete treba reguliranog, prisutnog roditelja, a ne treba novi mobitel ili nove tenisice. To je kompenzacija kada ne možemo dati sebe. Dijete u život nosi atmosferu, emociju, osjećaj, a ne mobitel ili tenisice.

Psihoterapija služi da se nadomjesti taj dio, ukoliko je nedostajao u odrastanju: stabilna, regulirana, stalna prisutnost i pozornost. Tako dajemo korektivno, emocionalno iskustvo koje nedostaje.

Kako se roditelji nose s tim da su podbacili u roditeljskoj kompetenciji?

Nije to lagano čuti, ali moje iskustvo kaže da su roditelji u većini spremni pomoći sebi i svojoj djeci, jer treba uvažiti i njihovu iscrpljenost, životne izazove, traume. Nema tu krivaca, ali ima pomoći i to jest naš zadatak: osnažiti roditelje da bolje shvate sebe, pa onda i svoju djecu.

Od roditeljstva se ne smije odustati, a nažalost dolaze mi roditelji koji kažu da su odustali, da ne mogu na kraj s vlastitom djecom.

A onda djeca odustaju od škole, primjerice. I ulazimo u začarani krug. Roditelj odgaja, a stručnjaci pomažu kada smo u ozbiljnom problemu. Nije svako dječje iskušavanje granica psihička tegoba ili poremećaj. To je jako važno razlikovati. Dolazimo u situaciju da se roditelji lakše nose s dijagnozom dječjeg ADHD-a ili spektra autizma, nego sa činjenicom da nisu prisutni, regulirani roditelji. To se ne smije tolerirati. Ponavljam, dijete je ponekad neregulirano, plače, viče ili skače. U tom trenutku ono ne može čuti upozorenje, niti razumije što roditelj govori, jer njegova kemija mozga tako funkcionira. Uznemireno dijete traži regulaciju, traži da roditelj može izdržati to stanje, da roditelj preuzme odgovornost za svoju uznemirenost i posljedično da umiri dječju reakciju. Da, to nije lagano, ali moramo osvijestiti taj obrazac, moramo ga kao roditelji biti svjesni i moramo ga moći izdržati. Odgovornost je na nama, a ne na djetetu. Ovo nije prozivanje roditelja, štoviše, njima danas nije nimalo lako, ali moramo odrediti uloge i odgovornosti.