Vrijeme je da ljudskost izbije u prvi plan!

Jeste li kada razmišljali o riječi „humanost“ ili pak o našoj hrvatskoj „ljudskost“? Jeste li pokušali osjetiti značenje tih pojmova? Što vam dolazi kao opis tih riječi? Molim vas, evo odmah sada, zatvorite oči, udubite se u njihovo osjećanje i zatim pokušajte opisati što za vas predstavljaju.

Meni dolaze ove asocijacije: suosjećanje, pomaganje, pravednost, zauzimanje za druge, davanje iz mjesta bezuvjetne ljubavi, hrabrost, brižnost, međusobno dijeljenje blagoslova, podrška...

Svi imamo na riječi humanost i ljudskost duboko pozitivne i tople asocijacije, zar ne? Što to znači? Zašto je tome tako? Znači li to da je bit bivanja ljudskim bićem upravo življenje onog najboljeg od nas? Da je to naša svrha? Ne govori li nam to da je naša BÎT dobra, suosjećajna i podržavajuća za druge? Ne bi li bilo logično da se kao ljudi najviše ponašamo upravo ljudski?

Što čini da zaboravimo i zametnemo tu svoju prekrasnu bît? Koliko smo je uopće svjesni u svakodnevnom životu, koliko često je izražavamo? Kako tu bît ponovno razbuditi i što više izražavati? Jedan ću mali poticaj danas podijeliti s vama. Zapravo dva.

Što ako su i u životu presudne pojedine minute?

Neki dan sam na Facebooku slučajno nabasala na jedan filmić. S obzirom na to da je nagrađen i traje samo jednu minutu, zaintrigiralo me da ga pogledam. Nisam razumjela ni riječ, ali nije bilo potrebno, sve se jasno razumije i osjeća. Tako jednostavno, samo jedna minuta, a srce mi se rastopilo i oči zasuzile od ganuća. Tako jednostavna priča, a tako važna i tako ljudska. Molim vas da ga i vi pogledate: PRVI FILMIĆ.

A onda je moja prijateljica Marina pronašla još jedan takav mali film, opet od minute. I ponovno je i ta minuta izazvala u meni snažne osjećaje, ganuće, ali i preispitivanje - zašto u životu oklijevamo postupati iz srca? Pogledajte molim vas i tu kratku, ali važnu malu priču: DRUGI FILMIĆ.

Što ako su i u životu presudne pojedine minute? Da se i svatko od nas odluči na neku lijepu gestu, na to da budemo dobri jedni drugima? Zašto oklijevamo dati i zašto smo nepovjerljivi primiti? Ja vjerujem da je to zato što smo se više puta opekli. Jer je ova civilizacija kreirala puno zatvorenih srca. Jer nas se pokušava poučiti 'mudrostima' poput one „There's no such thing as a free lunch“ (Ne postoji besplatan ručak) koja nas uči da iza svakog davanja zapravo postoji skrivena agenda. A iz iskustva smo naučili i da mnogim obećanjima iz raznih oglasa ne možemo i ne trebamo vjerovati. Pa se štitimo. I mi zatvorimo srce.

Hajdemo odlučiti ponovno svoja srca otvoriti! Hajdemo kreirati nova pravila gdje besplatan ručak znači samo i isključivo „dajem ti ovo od srca i s radošću“. Pozabavimo se pitanjem što sve možemo od srca dati i kome želimo to dati. Znajući da će to davanje biti blagotvorno za obje strane i da će se širiti dalje, poput kružića na vodi.

Kad god netko iz sebe izrazi upravo humanost i ljudskost, to dopre odmah, taj tren, izravno do srca drugih ljudi i probudi u njima taj uspavani dio. I to je prelijepo. I toliko potrebno. Upravo je ta naša bît, ta humana srž koju imamo ono najpotrebnije za iscjeljenje iskrivljenog puta kojim je čovječanstvo krenulo. Ustvari je sve jednostavno, mi imamo snažnu moć za promjene - moć srca. Moć otvorenog srca. Minutu po minutu.

Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.