Živimo u vremenu u kojem nikada nismo imali više mogućnosti za obrazovanje, putovanja, profesionalni razvoj i ostvarivanje vlastitih interesa. Informacije su dostupne u nekoliko sekundi, tehnologija nam olakšava svakodnevni život, a izbor životnih puteva veći je nego ikada prije. Ipak, upravo u tom razdoblju svjedočimo zabrinjavajućem porastu teškoća mentalnog zdravlja. Anksiozni i depresivni poremećaji sve su češći, osobito među mladima, osjećaj usamljenosti poprima razmjere javnozdravstvenog problema, a suicid je i dalje među vodećim uzrocima smrti mladih u mnogim dijelovima svijeta.
Jedan od mogućih odgovora krije se u osjećaju životne svrhe. Posljednjih godina sve se više govori o fenomenu languishing, stanju emocionalnog stagniranja između mentalnog zdravlja i mentalne bolesti. Osoba nije klinički depresivna i uglavnom uredno obavlja svakodnevne obveze, ali ne osjeća istinsku motivaciju, zadovoljstvo ni osjećaj napretka. Dani prolaze gotovo automatski, a budućnost više ne budi uzbuđenje, nego ravnodušnost. Mnogi to opisuju kao osjećaj da samo postoje, umjesto da doista žive.
Takvo stanje nije ograničeno samo na mlade koji tek traže svoj životni put, već ga dosta susrećemo i kod ljudi koji imaju uspješnu karijeru, stabilne odnose i financijsku sigurnost. Upravo zato sve više istraživanja pokušava odgovoriti na pitanje što razlikuje ljude koji, unatoč životnim izazovima, zadržavaju osjećaj vitalnosti i otpornosti od onih koji postupno gube osjećaj smisla.
Osjećaj praznine koji se javlja unatoč uspjehu može biti važan unutarnji signal i da ne govori nužno: "Treba mi još." Ponekad poručuje: "Moram ponovno pronaći zašto." Upravo zato osjećaj životne svrhe danas smatramo jednim od važnih zaštitnih čimbenika mentalnog zdravlja, psihološke otpornosti i dugoročnog zadovoljstva životom. Možda zato najvažnije pitanje nije kako pronaći savršen posao ili postići još jedan uspjeh, nego kako izgraditi život u kojem ono što radimo ima vrijednost - za nas same i za ljude oko nas.
Sreća, uspjeh, ciljevi
Pitanje životne svrhe jedno je od najstarijih ljudskih pitanja. Otkako čovjek promišlja vlastito postojanje, nastoji razumjeti zašto je ovdje, što njegov život čini vrijednim i čemu želi posvetiti svoje vrijeme, energiju i ljubav.
Kada danas govorimo o životnoj svrsi, mnogi pomisle na nešto veliko i iznimno - poseban poziv, karijeru koja ostavlja trag ili skriveni talent koji tek treba otkriti. Takvo shvaćanje često stvara nepotreban pritisak. Većina ljudi ne pronađe svoju svrhu u jednom velikom trenutku prosvjetljenja, jer se ona najčešće oblikuje kroz način na koji živimo, odnose koje gradimo i vrijednosti prema kojima usmjeravamo svoje odluke.
Životna svrha nije isto što i sreća, uspjeh ili ostvarenje ciljeva. Sreća je važan dio života, ali nije trajno stanje. Svi se tijekom života susrećemo s gubicima, razočaranjima i promjenama. Osoba koja ima osjećaj svrhe ne izbjegava teškoće, nego ih lakše podnosi jer zna što joj je u životu doista važno. Ni uspjeh sam po sebi ne donosi ispunjenje. Čovjek može ostvariti obrazovanje, karijeru, financijsku sigurnost i priznanje okoline, a ipak osjećati unutarnju prazninu. U terapijskom radu često susrećem ljude koji nakon godina ulaganja u postignuća zastanu i zapitaju se: "Je li ovo život koji sam želio ili život koji se od mene očekivao?" Ciljevi nam pomažu usmjeriti život, ali svrha odgovara na dublje pitanje - zašto želimo ostvariti upravo te ciljeve? Bez tog unutarnjeg odgovora i najveća postignuća mogu ostaviti osjećaj da još uvijek nešto nedostaje.
Životna svrha zato nije rezervirana za rijetke pojedince niti se mora očitovati kroz velika postignuća. Ona može biti prisutna u svakodnevnim, naizgled običnim stvarima: u odgoju djece, stvaranju obitelji, pomaganju drugima kroz posao ili volontiranje, stvaranju, znanosti, umjetnosti, prirodi ili zajednici kojoj pripadamo. Za mnoge ljude važan izvor smisla predstavljaju i duhovnost, vjera te odnos s Bogom, kroz koje pronalaze vrijednosti, nadu i osjećaj povezanosti s nečim većim od sebe.
Autentičan život nastaje kada postoji sklad između onoga što mislimo, govorimo i činimo. To ne znači živjeti savršeno, nego živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima. Kada dugo živimo suprotno onome što duboko osjećamo kao važno, često se javljaju nemir, nezadovoljstvo i osjećaj udaljenosti od samih sebe.
U konačnici, životna svrha nije nešto što pronalazimo izvan sebe. Ona se postupno otkriva kroz način na koji živimo, kroz odnose koje njegujemo, odluke koje donosimo, vrijednosti koje zastupamo i trag koji ostavljamo u životima drugih ljudi. U tom smislu, austrijski psihijatar i utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl, koji je preživio nacističke koncentracijske logore, smatrao je da temeljno ljudsko pitanje nije kako izbjeći patnju, nego kako pronaći smisao koji će nam pomoći da je podnesemo. Često je isticao da čovjek koji ima dovoljno snažan razlog za život lakše podnosi i najteže životne okolnosti.
Koristi našem zdravlju
Posljednjih desetljeća sve više istraživanja potvrđuje ono što je Frankl intuitivno prepoznao i što psihoterapeuti i liječnici već dugo primjećuju u radu s ljudima: osjećaj životne svrhe nije samo filozofsko ili duhovno pitanje, nego jedan od važnih zaštitnih čimbenika mentalnog, ali i tjelesnog zdravlja. To, naravno, ne znači da će osoba koja ima jasno izraženu životnu svrhu biti pošteđena životnih kriza, gubitaka ili psihičkih poteškoća. Svi se tijekom života susrećemo s boli, razočaranjima i razdobljima u kojima se osjećamo izgubljeno. Međutim, svrha može djelovati poput unutarnjeg kompasa koji čovjeku pomaže da se, unatoč teškoćama, ponovno usmjeri i pronađe razlog za nastavak.
U terapijskom radu često primjećujem da promjena ne započinje tek kada nestanu svi problemi, nego onda kada osoba ponovno pronađe ono zbog čega želi živjeti. Problemi možda ostaju isti, ali mijenja se način na koji ih doživljava. Umjesto da se usredotoči isključivo na ono što joj nedostaje, počinje prepoznavati ono što može stvarati, njegovati i darivati drugima.
Istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju izražen osjećaj životne svrhe pokazuju veću psihološku otpornost u stresnim situacijama, lakše se oporavljaju nakon životnih kriza i rjeđe razvijaju osjećaj beznađa. Također češće imaju kvalitetnije međuljudske odnose, manje simptoma depresije i usamljenosti te veće zadovoljstvo životom. Osjećaj svrhe povezan je i sa zdravijim životnim navikama, poput kvalitetnijeg sna, redovite tjelesne aktivnosti i veće brige o vlastitom zdravlju.
Zanimljivo je da se osjećaj životne svrhe povezuje i s boljim tjelesnim zdravstvenim ishodima. Ljudi koji doživljavaju svoj život smislenim češće surađuju u liječenju, lakše održavaju zdrave navike i imaju manji rizik razvoja nekih kroničnih bolesti. Važno je, međutim, naglasiti da životna svrha nije lijek niti jamstvo sretnog života. Ona neće izliječiti depresiju, ukloniti anksioznost niti spriječiti životne gubitke. Kada su prisutni simptomi mentalnog poremećaja, potrebna je stručna pomoć, a ponekad i liječenje. No osjećaj svrhe može biti važan oslonac tijekom oporavka jer čovjeku daje razlog da ustraje i onda kada je put težak.
Upravo to vidim i u terapijskoj praksi. Kada osoba ponovno uspostavi kontakt sa svojim vrijednostima, često počinje donositi drugačije odluke. Lakše postavlja granice, ulaže u odnose koji je obogaćuju, pronalazi vrijeme za sebe i prestaje živjeti isključivo prema očekivanjima okoline. Ne zato što su nestali svi problemi, nego zato što ponovno zna zbog čega vrijedi ulagati trud.
Ponekad važan trag prema životnoj svrsi nalazimo upravo u vlastitim iskustvima boli. Ono kroz što smo prošli može postati izvor razumijevanja i suosjećanja prema drugima. Osoba koja je iskusila gubitak može razviti duboku sposobnost pružanja podrške, a netko tko je prošao kroz teško razdoblje može jednoga dana postati izvor nade drugom čovjeku. Naše rane ne određuju tko smo, ali način na koji ih obradimo može postati dio našeg životnog puta.
Pitanja koja nas vraćaju sebi
Na kraju, životna svrha nije jedna velika ideja koju moramo pronaći niti savršen plan prema kojem ćemo živjeti bez pogrešaka. Ona se svakodnevno oblikuje kroz naše izbore, odnose koje njegujemo, odgovornost koju prihvaćamo i vrijednosti kojima ostajemo vjerni čak i onda kada nije lako. Možda zato najvažnije pitanje nije: "Koja je moja životna svrha?", nego: "Kome i čemu želim darovati svoj život?" Jer smisao se često ne pronalazi u tome da postanemo netko drugi, već u tome da ponovno uspostavimo kontakt s onim što nam je doista važno.
U svijetu koji nas neprestano potiče da budemo brži, uspješniji i dostupniji lako je izgubiti povezanost sa sobom. Ponekad se čovjek ne izgubi zato što ne zna kamo ide, nego zato što je predugo išao putem koji nije bio njegov.
Životna svrha stoga nije odsutnost problema niti jamstvo života bez patnje. Ona je unutarnji osjećaj da ono što činimo ima vrijednost. Ona nam pomaže razumjeti zašto se trudimo, zašto neke odnose čuvamo i zašto ostajemo povezani s vrijednostima od kojih ne želimo odustati. Možda upravo u tim tihim pitanjima počinje najvažniji razgovor koji možemo voditi sami sa sobom. Jer smisao života ne pronalazimo kada napokon postanemo netko drugi. Pronalazimo ga kada se vratimo onome što je u nama bilo vrijedno od početka.
Kako napraviti prvi korak prema životu koji ima više smisla
Kada govorimo o životnoj svrsi, mnogi očekuju jedan veliki odgovor, tj. trenutak u kojem će jasno znati kojim putem krenuti. Međutim, iskustvo iz terapijske prakse pokazuje da se smisao života rijetko otkriva odjednom. Mnogo češće gradi se kroz male, ali važne odluke kojima se postupno približavamo sebi i onome što nam je doista važno. Prvi korak nije pronaći savršen odgovor, nego zastati i iskreno pogledati vlastiti život.
Možemo govoriti da nam je obitelj najveća vrijednost, ali ako naš život ne ostavlja prostor za odnose, razgovor i bliskost, postoji nesklad između naših vrijednosti i svakodnevice. Možemo govoriti da nam je zdravlje važno, ali ako stalno živimo pod pritiskom, zanemarujemo tijelo i nemamo vremena za odmor, naše odluke možda ne odražavaju ono u što vjerujemo. Zato potraga za smislom često započinje iskrenim pogledom na to gdje danas ulažemo svoje vrijeme, energiju i pažnju. Pitanja koja mogu pomoći u tom procesu nisu test na koji postoji točan odgovor. Ona su poziv na dublje upoznavanje sebe.
- Što je ono što samo ja mogu donijeti svijetu?
- Koji su moji darovi, iskustva, sposobnosti i osobine koje nisu slučajne?
- Kada se osjećam najviše živim i povezanim sa sobom?
- U kojim trenucima osjećam da radim nešto što ima dublju vrijednost?
- Koje su moje najveće odgovornosti?
Smisao se često ne otkriva samo kroz ono što želimo primiti od života, nego i kroz ono što smo pozvani dati.
- Čiji život obogaćujem svojim postojanjem?
- Kako moj rad, riječi, odnosi i postupci utječu na ljude oko mene?
- Što bih radio kada ne bih tražio priznanje drugih?
- Koje bi vrijednosti ostale kada bi nestala potreba za uspoređivanjem i dokazivanjem?
- Koje me unutarnje pitanje stalno prati?
- Koje se teme, čežnje ili nemiri iznova vraćaju i možda ukazuju na nešto važno?
- Živim li prema svojim vrijednostima ili prema tuđim očekivanjima?
- Što želim da ostane iza mene? Ne samo kao postignuće, nego kao trag dobrote, znanja, ljubavi ili promjene u životima drugih.
Ja, samo starija
Još jedna korisna tehnika koja pomaže jest zamisliti sebe u kasnijoj životnoj dobi i pogledati vlastiti život iz te perspektive i zapitati sebe:
- Jesam li živio ono što mi je bilo važno?
- Jesam li bio prisutan za ljude koje volim?
- Jesam li koristio svoje darove?
- Jesam li živio u skladu sa svojim vrijednostima ili sam se većinu života pokušavao uklopiti u tuđa očekivanja?
Ta pitanja nisu poziv na preispitivanje ispunjeno krivnjom. Ona su poziv na veću svjesnost. Dok god živimo, imamo mogućnost mijenjati smjer, donositi drugačije odluke i vraćati se onome što nam je uistinu važno.
Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....