Vrijede li naše male pobjede tek kad dovedu do neke velike? Hoćemo li zaista ‘zacoprati‘ ishod ako se radujemo putem?

Danas vam, kao i puno puta, želim pisati o jednoj pojavi koju sam zamijetila. Ovoga puta o suzdržavanju od radosti.

Da me bilo tko u bilo kojem trenutku upitao jesam li ja osoba koja se suzdržava od radosti, vrlo uvjereno bih mu odgovorila: „Neeeee!“ A ipak... Ispričat ću vam jednu malu, naoko nevažnu i prozaičnu, a ustvari bitnu pričicu koja me potaknula na ovu temu.

Bila je subota, a nas grupa složnih žena imala je prelijepu proslavu rođendana, u drvenoj kućici okruženoj prirodom, s puno smijeha, priče, ukusne hrane i plesa. Kad se već debelo spustila noć, odlučile smo igrati društvene igre. Podijelile smo se u parove i poanta je bila da, kad na tebe dođe red, što brže i jasnije objasniš zadani pojam svojoj partnerici. Ja sam bila u paru s Ivom. Kako je igra odmicala, Ivi i meni je odlično išlo, tako da je naš pijunčić odjurio na ploči daleko, puno ispred svih. „O, pa vama super ide! Pobijedit ćete nas!“ - bili su komentari prijateljica. A ja sam odgovorila:“Čekaj, čekaj, nećemo se još veseliti, tko zna kako će biti do kraja.“

A onda me Nena iznenadila svojom rečenicom:“Pa kad ćete se veseliti nego sada, kad imate razloga za veselje?“

Tu smo igru Iva i ja u samom finišu izgubile, ali Nenina rečenica mi je baš dala zanimljiv materijal za razmišljanje. Jer zaista, vrijede li naše male pobjede tek ako dovedu do neke velike? Hoćemo li zaista 'zacoprati' ishod ako se radujemo putem? Zašto su nam usađena takva vjerovanja?

Ja mislim da je to zato što je u pojedinim situacijama, dok nastojimo nešto postići, zaista važno da svoj fokus i energiju usmjerimo na stvaranje i kretanje prema naprijed, a ne da ih rasipamo na slavlja - slavlje dolazi na kraju. I to je stvarno istina.

Kad tijekom sportske utakmice ili meča igrač mora cijelo vrijeme ostati jednako prisutan i usmjeren, bez obzira čini li mu se da gubi ili da pobjeđuje.

To je isto tako bitno i kad treba brzo i učinkovito napraviti neki posao.

No takvo razmišljanje smo prenijeli i na životne aspekte u kojima ono nije potrebno.

Nitko ne zna što nam donosi sutra

Moja jednostavna priča o društvenoj igri to najbolje ilustrira - u varijanti „radovat ćemo se kasnije ako pobijedimo“ - ne radujemo se uopće! A u varijanti „veselim se kad mi dobro ide“ cijela je igra prožeta radosnim osjećajem pa nije ni toliko bitno ako na kraju izgubimo.

Ili primjerice, ako odlazite na razgovore za posao i prođete prvi krug. Zašto se ne biste tome radovali? Pa imate čemu - radujete se što ste tako dobri da idete u drugi krug. To je razlog da sebi čestitate i da malo skakućete od veselja, bez obzira na to što će biti u idućem krugu.

Ili kad neki tim treba zajednički kroz dulje vrijeme napraviti određeni posao - radost i mini-slavlje nakon svake dobro odrađene faze samo će potaknuti entuzijazam.

Već ste sigurno puno puta čuli kako je put bitniji od cilja pa to vrijedi i u ovoj našoj priči. Nema smisla da prigušujemo radost putem, čuvajući je za finale, jer nitko ne zna što nam donosi sutra.

Ako sada postoji bilo koji razlog za veselje, molim vas radujte se! Ako postoji bilo koji, ma i najmanji povod. Pa čak ako i razloge za radost ne vidite, vrijedno ih je potražiti. Jer kad se dobro osjećamo lakše dolazimo i do željenih ciljeva.

A onu izreku „Neću se unaprijed radovati“ trebalo bi promijeniti - unaprijed se ne radujemo krajnjem ishodu, nego se radujemo postajama na tom putu! Baš kao što se ja danas, kad pogledam krušku pred mojim prozorom ne radujem unaprijed slatkim plodovima - danas se radujem predivnim bijelim cvjetovima kojima se okitila, sutra ću se radovati svježim zelenim listićima, a kad dođe ljeto - hladu njezine bujne krošnje. A na jesen ako bude plodova... to će biti samo još jedan razlog za radost.

Neka i svaki vaš ostvareni cilj bude 'samo još jedan u nizu razloga za radost'!

Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete naći OVDJE.