Vjerovali ili ne - svi smo mi ovisnici i robovi navika

Prošli tjedan sam vam pisala o radionici Dr. Joea Dispenze i mogu vam reći da me još uvijek zaokupljaju mnoga razmišljanja o svemu što sam tamo čula i naučila. Puno stvari koje već dugo znam, dobile su još jednu dimenziju, dodatna zanimljiva objašnjenja koja neke važne životne aspekte čine još jasnijima.

Događa se svima

Primjerice, vjerujem da svi već znate kako većinom naših akcija i reakcija upravlja podsvijest i da jako puno stvari u svakom danu radimo po automatici. Isto tako ste se vjerojatno puno puta čudili i ljutili zbog toga što vam se neke situacije stalno ponavljaju. Kao da vas je netko začarao! Bilo da se radi o tome da uvijek kasnite, svaki put se razbolite pred važan događaj, baš kad odlučite uzeti slobodan dan, dogodi se nešto zbog čega to ne možete, koliko god da zaradite, vratite se na nulu,... i sve slično tome.

Moj problem je oduvijek bio da svuda stižem u zadnji čas, tako da uvijek na kraju moram juriti. I stalno sam se snebivala kako se to meni uvijek posloži, da koliko god ranije krenula, uvijek mi nešto "iskrsne" što učini da opet moram juriti (primjerice kamion koji baš kad ja trebam krenuti zakrči izlaz iz slijepe ulice u kojoj stanujem). Odavno već znam da naši "saboteri" iz podsvijesti ne vole promjene i privlače situacije koje nas vraćaju na naša uobičajena ponašanja, ali na Dispenzinoj radionici sam usvojila još jedan, vrlo jasan i značajan pogled na ovu problematiku. A taj je - da smo svi mi ovisnici!

Boriti se ili pobjeći

Naime, svaka emocija/osjećaj/situacija u našem tijelu izaziva kemijske reakcije, odnosno mozak (točnije hipofiza, koja šalje impulse žlijezdama s unutarnjim izlučivanjem) potiče lučenje specifične kemikalije. Primjerice, ono što svi znamo je da se kad smo u opasnosti, pojača lučenje hormona adrenalina, kako bismo se mogli boriti ili pobjeći.

Ali tako je i sa svim drugim emocijama i ako su se određene emocije/situacije često ponavljale, svaka stanica u tijelu je svaki put primala specifičnu kemikaliju i s vremenom se na nju navikla. I tako je naše tijelo počelo tumačiti stanje kad je ta kemikalija prisutna, kao "normalno stanje". Pa kad kemikalije nema, onda "nešto nedostaje". I tada se svi podsvjesni mehanizmi pokrenu da tu kemikaliju ponovo pribave tijelu.

Primjerice, u privatnom i poslovnom životu, često se susrećem s ljudima koji su ovisni o brizi i strahovima. Ako pokušate nekom ovisniku te vrste reći da je svaka zabrinutost samo gubitak vremena, najčešće ćete dobiti odgovor: "Lako je to tebi reći, ali ne mogu si pomoći, to je jače od mene!" I zaista jest - jer radi se o žestokoj ovisnosti! I ako uspijete takvoj osobi otkloniti razlog za strahovanje zbog određenog događaja, ona će vrlo brzo pronaći novi razlog zbog kojega treba strahovati. Jer tijelo "traži" svoje poznato kemijsko strah-stanje.

Nova perspektiva

I upravo zbog toga što smo ovisnici, toliko nam je teško mijenjati naša uobičajena ponašanja i reakcije.
No, s druge strane, sad kad znate u čemu je stvar, bit će vam lakše raditi na "izlječenju", zar ne?
Kad počnemo stvari tumačiti pomoću ovisnosti, otvara nam se sasvim nova perspektiva. Zapravo, meni se to čini revolucionarnim i izuzetno značajnim zaokretom!

Razumijevajući mehanizam ovisnosti, možemo se potruditi da namjerno kreiramo sasvim novu i drugačiju ovisnost - suprotnu onoj koje se želimo riješiti. S kojom ćemo se puno ljepše osjećati. Pa tako, ako ste često ljuti, počnite preodgajati svoje stanice namjernim vježbanjem situacija koje izazivaju radost - gledajte komedije, kupujte knjižice s vicevima,... Ako ustanovite da ste ovisnik o osjećaju nemoći, vježbajte svakodnevno pokretanje raznih malih inicijativa. Ako ste ovisnik o strahu, stavljajte se što češće u situacije koje u vama izazivaju osjećaj ljubavi.
Imajući čitavo vrijeme ne umu da preodgajate svoje tijelo.

Ako napravimo odmak od vlastitog tijela i promatramo ga kao ovisnika kojem je potrebna naša pomoć i ako mu uporno serviramo nove emotivne supstance, nakon nekog će se vremena promijeniti ono što ste smatrali sastavnim dijelom svoje naravi! Jer nije se radilo o naravi, nego o ovisnosti!
Pa tako u to ime moje tijelo i ja, umjesto užurbanosti, vježbamo ovisnost o jogi i meditaciji. I mogu reći da nam se to puno više sviđa!