Mladi danas idu na presađivanje jetre, a uvjeravaju me da piju jedan gemišt tjedno. A nove droge? Jače su i od heroina

Ovisnosti svih vrsta nisu slabost i loš karakter, to je ozbiljna bolest. I najvažnije od svega - može se staviti pod kontrolu, jasno mi izgovara prof. dr. sc. Ante Bagarić kroz čiju su ordinaciju i odjel prošli mnogi pacijenti.

Nove droge, ubojite kombinacije, psihoze, pa ponovni povratak u vrtlog ovisnosti svakodnevica su više stotina tisuća ljudi koji su ovisni o alkoholu, kocki ili drogama. I dok javni podaci pokazuju da je broj ovisnika manji, dr. Bagarić objašnjava da to na terenu i nije tako.

Nekada su snimke ljudi u čudnim položajima na javnim mjestima stizale iz Amerike, danas smo svjedoci da se i u Hrvatskoj mladi ponekad čudno ponašaju, hodaju goli, skaču po autima, nekontrolirano viču i agresivni su. Jesu li i kod nas stigli narkotici kojima ne znamo ime, sastav i djelovanje?

Na prvu stvar izgleda bolje, sve manje ljudi se javlja u Centar za liječenje ovisnosti, ali na terenu ipak nije tako. Heroinskih ovisnika je možda manje, a njihov put je uglavnom bio ujednačen, od marihuane, ekstazija, LSD-a do heroina. Danas je to drugačije. Mladi sve ranije posežu za drogom, a da pritom ne znaju niti što uzimaju, što je posebno opasno. Heroinski ovisnici bi cijeli život ostali na toj drogi, a mladi danas vrlo rano probaju i desetak različitih droga. Svaki tjedan u EU registrira se nova droga, često se promijeni samo jedna molekula, ali gotovo je nemoguće ući u trag sastavu narkotika koji je dostupan na ulici. Ne postoji psihijatar, psiholog ili adiktolog koji bi to mogao pratiti. To je godišnje oko pedeset novih droga, pa dođemo do broja od tisuću i sto različitih kemijskih spojeva koji su dostupni na ulici. Prije smo imali mantru: Nemojte uzimati heroin jer on je ubojit, danas govorimo mladima da ne uzimaju ništa - jer zapravo ne znaju uopće što unose u sebe i koje su posljedice. U te mješavine se uvukao i fentanil koji je sto puta jači od heroina i sto puta smrtonosniji može biti u bilo kojem opijatu koji uzmete. To nije bezazleno. Vrlo je opasno i može biti smrtonosno.

Testovi na drogu uglavnom reagiraju na najviše desetak psihoaktivnih tvari, a sad smo rekli kako trenutačno kola više od tisuću raznih kemijskih spojeva. To je nemoguće pratiti i testirati. Prije dvadesetak godina recimo, kombinacija alkohola i kokaina je bila nezamisliva, a danas je to mnogima stil života, a ne samo vikend konzumacija. Na žalost, sve te kombinacije traže da se želja za rješavanjem životnih problema sanira sada i odmah, pa se poseže za još jačim kombinacijama, za još više toga, a to ima svoj jasan epilog. Takvi ljudi ne mogu podnijeti neizvjesnost i nelagodu, njihov prag je vrlo nizak, oni traže brza i učinkovita rješenja, a droga upravo to daje, lažan osjećaj da vladaju situacijom. Tako se razvija ovisnost, jer život bez droge više nije opcija. Naše emocije se razvijaju i kroz prolazak neugodnih situacija i kroz rješavanje problema, kroz strpljivost, tako razvijamo neuronske veze. Kemija daje instant rješenja, instant bolji osjećaj, ali cijena toga rješenja je jako skupa i često nepovratno štetna.

Mladi često drogu uzmu radi potrebe pripadanja grupi, radi eksperimentiranja ili otpora prema roditeljima... Ali što se događa kada alkohol i kokain uzimaju ljudi u četrdesetima, pedesetima, s obiteljima i karijerama. Kako do toga dolazi?

Mi kao društvo njegujemo individualizam, ne idemo više na sportska druženja, nemamo potrebu biti dobri sa širom obitelji, nemamo potrebu duhovno se razvijati, mi želimo nakon radnog vremena dobiti svoju porciju zadovoljstva, a droga i alkohol nam to najbrže pružaju. Dopaminska oluja nakon takve konzumacije je ogromna, a krajnja cijena još veća. U tim trenucima i u toj potrebi nitko ne razmišlja kako kokain nosi srčanu aritmiju koja možda nikada neće proći ili kako kombinacija s alkoholom može voditi u psihoze. Za cijenu se ne pita kada je moje zadovoljstvo najvažnije. Ali nije to samo kod ovisnika, mi danas nemamo bolest uz koju se ne propisuje analgetik. Mi ne možemo i ne želimo trpjeti i najmanju bol, niti fizičku, niti psihičku, mi tražimo rješenje odmah. To je velika zamka. Ako smo mi sreću ispucali tu večer, nakon posla, u ponoć smo već nesretni, ujutro smo smoždeni, radni dan nam ne pruža nikakvo zadovoljstvo, mi opet čekamo večer da ponovimo proceduru i dotaknemo taj osjećaj zadovoljstva koji je umjetan. Vrlo brzo taj vrtlog umjetnog zadovoljstva zamjenjuje vrtlog očaja i beznadežnosti.

Jesu li takvi ljudi spremni zatražiti pomoć, mogu li osvijestiti koliko su duboko ovisni?

Gotovo nikad ne zatraže pomoć samoinicijativno. Mi smo se u sustavu s kokainskim ovisnicima sretali jednom mjesečno, danas ih znamo zaprimiti i po pet dnevno. Dolaze nam od dvadesetak godina, pa sve do preko pedeset. Uglavnom su to psihotične epizode, vrlo neugodne, koje nekada znaju prestati u par dana, nekada par mjeseci, a kod nekih nikada. Psihoze mogu nastupiti od višegodišnjeg konzumiranja, ali nema tu pravila, može se nakon samo jedne konzumacije kokaina i fentanila primjerice ući u teška psihotična stanja.

Možete nam objasniti zašto i kako netko može probati droge i nikada ne postati ovisnik, a netko drugi se trajno zakači i ostane na tom putu vlastite nesreće?

Naš emotivni sustav ima milijarde emocija i one se izmjenjuju u djeliću sekunde. Svatko od nas je drugačije sazdan, i dok jedni uz drogu ili alkohol osjete malu promjenu raspoloženja, kod drugih će taj spoj donijeti navalu dopamina, sreće i zadovoljstva. Što smo tanji s emotivnom stabilnošću, to su nam droga, kocka ili alkohol neodoljiviji. Strahovi, ratovi, obiteljske krize ili očekivanja uz njihovu pomoć odjednom izgledaju rješivi, manje opasni i tek tada se ljudi mogu nositi s problemima. Tako bar misle. Ovisnici često govore da je tih par sati raja čisti medeni mjesec. I stalno idu po još. Ali nakon par tjedana nestaje medeni mjesec, tada se kreće u nove droge, više alkohola, nove formule, novog dilera. Ne prestaje potraga za tim osjećajem ispunjenja, snage i ljepote. To je izgubljena utrka. Mi terapeuti vrlo blago, ali odlučno izgovaramo rečenicu koju oni ne žele čuti: nikada više nećete imati medeni mjesec. To je bila ogromna varka i ne postoji formula niti kemijski spoj koji vam to opet mogu dati. Receptori su trajno uništeni. Neki shvate i prihvate, a neki ne odustaju od te potrage.

U pozadini svake ovisnosti je zapravo neki drugi poremećaj i ovisnost je pokušaj samoizlječenja od depresije, anksioznosti, bipolarnosti ili nečeg drugoga?

Tako je. Bilo je važno srušiti paradigmu da su ovisnici u svojoj biti slabići, propalice i beskarakterni ljudi. Netočno. To su bolesni ljudi. U ovom trenutku svaki od osam milijardi ljudi na zemlji ima neki problem, većina se zna nositi s problemima, ima mehanizme kako da ih riješe i prežive, ovisnici nemaju taj mehanizam. Oni posežu za opijatima misleći da će utišati tog unutarnjeg demona, to se dogodi na kratko, ali demon se vraća s kamatama. Bol se vraća s kamatama.

Mi djecu moramo učiti da droga nije način na koji će riješiti svoja unutarnja stanja ili riješiti probleme. Moramo imati empatiju i razumijevanje za ovisnike, ali i kirurški precizan stav kako se iz toga može izaći, a još važnije objasniti djeci, zašto se u to nikada ne smije ući. Kod droge i alkohola nema kompromisa. Ne može se tolerirati niti jedna čaša i niti jedna linija kokaina, jer to je nemoguće kontrolirati. To nikome nije uspjelo. Apstinencija je jedino rješenje. Ali svakako treba vidjeti što je u pozadini i zašto mi je droga trebala. U uzroku leži rješenje.

Ovisnost je teška i opasna bolest, ali iz ovisnosti se može izaći.

Zašto onda tako teško ovisnici sebi i drugima priznaju svoju ovisnost?

Danas imamo više od 400.000 registriranih ovisnika u državi, njih 90 posto nikada neće priznati svoju ovisnost. Mi se moramo koncentrirati na onih deset posto koji su možda spremni ići prema izlječenju.

Susrećem mlade ljude koji idu na presađivanje jetre zbog alkohola, ali koji me uvjeravaju da piju jedan gemišt tjedno. Ovisnost je omotana nepriznavanjem. Teško se susresti s tim mjestom. Ti ljudi nisu loši, nisu lažljivci, oni prenose svoj doživljaj vlastite ovisnosti, koja to za njih nije. Zato i ne traže pomoć.

Muškarci su i dalje brojniji kad je svaki oblik ovisnosti u pitanju?

Kulturološki mi bildamo poziciju muškarca koji pije, koji može sve, koji izdržava svaki izazov. Njima je i socijalno prihvatljivije piti, uzimati kokain ili kockati. Nekada je taj omjer bio 10:1, danas smo došli na 3:1, na žalost. Ženska ovisnost u odnosu na muškarce prednjači jedino kod tableta, uglavnom anksiolitika. Žene imaju istu potrebu kao muškarci da riješe svoja stanja, svoju bol ili tugu. Ali one „pametnije“ to rade. Često se govori o ženskom shoppingu, ali to je sličan mehanizam kojim se one rasterećuju ili usrećuju. To je ipak puno manje štetno i puno jeftinije od alkohola, droge i kocke.

Gotovo pa bih rekla da dalje ne moramo razgovarati, dobile smo zeleno svjetlo da je shopping legitiman način umirenja. Šalim se, naravno.

Pitanje za kraj: imamo djecu koja su disocirana, odvojena od vlastitih emocija, izložena online uspoređivanju i odrastanju bez stvarnih kontakata u kojim bi se zrcalili. Koliko su oni generacijski podložniji konzumaciji opijata kao instant rješenju vlastitih neprorađenih emocija?

Milijun puta više i to nas treba ozbiljno brinuti. Djeca moraju naučiti da je život niz uspona i padova, niz zadovoljstava i razočaranja, mi moramo pomoći da izgrade kapacitet koji to može iznijeti. Naša online generacija u trenutku ima ljubavni odnos koji je na mrežama i u drugom trenutku taj odnos prekida, ima igricu u kojoj gubi, ali istovremeno pali onu u kojoj pobjeđuje. Oni nemaju dodir s realnim životom i nisu za njega spremni. Neki će uspjeti, imaju dobru podlogu, ali drugi će rješenja tražiti odmah i sada, a o tome smo upravo govorili u cijelom ovom razgovoru. Još važnije je slati poruku kroz vlastito ponašanje. Dijete manje čuje što govorimo, ali bistro i jasno upija što mi radimo. Ako smo mi disocirani, ako smo mi na telefonu, ako mi posežemo za čašicom da se smirimo, dijete to nosi kao obrazac i samo je pitanje kada će ga usvojiti.