Želim s vama podijeliti jedan svoj mali, ali važan doživljaj i spoznaju koju mi je donio.
Od kad sam u lipnju pohađala seminar dr. Joea Dispenze svaki dan slušam njegove meditacije. Istina, zalomi se tu i tamo neki dan da baš nikako ne stignem, ali zato u nekim drugim danima odslušam i po dvije.
To me baš čini sretnom jer nikada nisam bila ‘meditativni‘ tip, jednostavno me nije vuklo da sama sjedim u tišini i meditiram. Ponekad bih to i napravila, ali nikad me se nije istinski ‘primilo‘ na duge staze. Ali ovo je nešto potpuno drugačije, ove vođene meditacije uz zaista posebnu glazbu svaki put me prenesu u neko sasvim drugačije, na neki način uzvišenije stanje, u vibraciju u kojoj uživam biti. A posebno volim tzv. hodajuće meditacije (sve traju preko sat vremena) jer mi uvijek kreiraju neki novi doživljaj poznatih staza po kojima šetam i izvuku me van da hodam, upijam sunčeve zrake i zapažam boje oblaka na nebu.
Sve je tako čarobno
Tako sam neki dan u kasno popodne hodala po savskom nasipu i slušala „Walking Meditation 5“. Kako je meditacija odmicala polako se spuštao mrak, a svjetla kao da su se palila u skladu s riječima u mojim slušalicama. Činilo mi se kao da sve oko mene ima neki svečani ton. U jednom trenutku sam se okrenula i počela koračati natrag prema Savskom mostu. Meditacija je polako došla do svog kraja, no ja sam poželjela ostatak puta još nešto lijepo slušati pa sam pronašla album s glazbom koju Dispenza upotrebljava kao pozadinu za meditacije. Zvuci „Anđeoskog glasa“ Diane Arkenstone potpuno su me osvojili i sada, kako nisam više slušala glas vođene meditacije, samo sam slušajući tu glazbu promatrala svijet oko sebe. I odjednom se nisam mogla načuditi njegovoj ljepoti. Srce mi je doslovno treperilo od radosti dok sam gledala čarobnost svuda oko sebe.
Rijeka Sava moćno je i veličanstveno tekla presijavajući se pod bijelim svjetlećim lukom Hendrixovog mosta, a sam most je djelovao pomalo nestvarno na pozadini od ljubičastog neba. Kuće na suprotnoj obali izgledale su mi odjednom lijepe, a čak je i promet automobila preko velikog Jadranskog mosta nekako skladno tekao, ujednačeno i mirno svjetlucajući i neobično ugodno brujeći. Lokvice na širokoj stazi po kojoj sam hodala imale su blistavi obrub od uličnih svjetala, a kad sam prišla tramvajskom okretištu, stare oronule kućice u kojima su pekare i pečenjare djelovale su mi odjednom poput seoskih kućica iz bajke.
Toliko sam puta prošetala nasipom i prošla preko tog okretišta, kako je moguće da nikada nisam zamijetila da je zapravo sve čarobno?
Biti sretniji
Razlog je jednostavan. Čarobno je u tom trenutku bilo u meni, u mojim ušima, u osjećajima koje je kreirala anđeoska glazba. I tada sam odjednom tako snažno i zorno osjetila onu svima znanu mudru izreku: da je svijet onakav kakvi smo - mi.
Ili kako to Dispenza često kaže: „Kad promijenimo svoju energiju promijenit će se i naš život“ (naš svijet).
Da, svi ključevi su u nama. Ne postoji način i intervencija u vanjskom svijetu koja bi mogla postići takav rezultat kao što to može (ponekad i samo mala) naša promjena iznutra.
Kad kreiramo drugačiju ‘glazbu‘ unutar sebe, svijet oko nas počne se vrlo snažno mijenjati.
No kako da promijenite svoju sadašnju ‘unutarnju glazbu‘ i kreirate novu, neku koja će vam pomoći da se osjećate još puno sretnije? Ja predlažem da započnete jednom šetnjom u prirodi sa slušalicama iz kojih dopire najljepša glazba koju možete pronaći (najbolje bez riječi). I da pri tom i vi tako jasno osjetite kako se svijet oko vas u toj šetnji mijenja i koliko vaše unutarnje stanje kreira vaš doživljaj okoline.
Zapravo, ponekad je i samo to dovoljno - da se iz bilo kojeg razloga počnemo osjećati lijepo i tada automatski počinjemo misliti ljepše misli, dobivati ljepše ideje i odnositi se s osmjehom prema sebi i drugima. Ponekad je doista dovoljno samo malo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....