Tapkamo li u mraku

Tražim u svom ormaru jedne točno određene čarape. Kopam po ladici u polumraku i nigdje ih nema, a znam da moraju biti tu. Premećem užurbano sve smotuljke, zavežljaje i vrećice ali - ništa. Kako je moguće da jednostavno nestanu? I, onda se sjetim - upaliti rasvjetu! I kako sam dotakla magičnu tipku prekidača i svjetlo se prosulo po mojoj zagonetnoj ladici, tako su se u istom trenutku ukazale i čarape - kao da su se odjednom tu materijalizirale.
Bila sam potpuno oduševljena ovim brzim obratom situacije i nasmijala se samoj sebi.

Koliko puta tako i u životu tapkamo u mraku i ne sjetimo se upaliti svjetlo?

Vrtimo se u krug

Metafora sa svjetlom može se prenijeti na puno različitih tema iz našeg života.
Recimo kad neki problem uporno pokušavamo riješiti sami i stalno se vrtimo u istom krugu misli ne videći rješenje, tada naše svjetlo može biti razgovor s nekim tko će sagledati tu situaciju iz drugog ugla ili šire perspektive i osvijetliti nam je na sasvim nov način. Ponekad samo jedna rečenica otvori potpuno drugačiji kut gledanja (ili neki novi prozor u našoj glavi) i rješenje se samo ukaže.

No jedna druga paralela mi se još više sviđa. A to je vrlo česta pojava kad imamo osjećaj da u svom životu tapkamo u mjestu. Pokušavamo pronaći što je to što će nas usrećiti i isprobavamo razne stvari koje su oko nas. Ali baš poput prekopavanja po ladici s čarapama iznova i iznova na isti način, ne nalazimo trajno zadovoljstvo.

A sve što je potrebno je - upaliti naše unutarnje svjetlo!
Znam da to može zvučati kao fraza i uostalom kako i gdje se to unutarnje svjetlo uopće pali?
No sve je zapravo jednostavno.

Na moje radionice ostvarivanja želja često dođu polaznici upravo u fazama života u kojima im se čini da tapkaju u mjestu. I zatim se, kako tjedni radionice protječu, jedno po jedno svjetlo pali, iznutra. Nemjerljiva je radost vidjeti kako se dogodila promjena u nečijim očima - doslovno počnu sjajiti novom iskrom, postanu izuzetno žive i uskoro na radionici, umjesto polaznika sjede svijećice, prskalice i lampiončići.

A kako se to dogodi? Tako da si dopustite željeti, maštati, dijeliti svoje snove s podržavajućim ljudima. Tako da se otvorite prema vjerovanju u čuda i zapažate mala čuda svuda oko vas. Tako da si dozvolite vjerovati da su sve vaša žudnje ostvarive i ne samo ostvarive, nego da mogu postati još i puno bolje nego što možemo zamisliti.

Razmišljajte srcem

A samo je na nama da odlučimo prigrliti sve te ideje i mogućnosti.

Kad upalimo svoje unutarnje svjetlo, stvari postaju jasnije, kad razmišljamo srcem, ono nam nudi jednostavne ali najistinskije odgovore.

Pa eto, napravite odmah prvi korak i pronađite 5 minuta mira i upitajte se: Za čime u ovom trenutku mog života moje srce i duša najviše čeznu? Pažljivo osluškujte i iz šume svega i svačega, izronit će i zasvijetliti, ono najvažnije! I zatim dopustite da vam to svjetlo – žudnja vaše duše, obasja put i da vas vodi!