Što napraviti s danima kada vam se ništa ne da?

Imate li i vi dane kad vam se ništa ne da? Kad ste samo pospani, kad vam mozak nije bistar, kad je tijelo usporeno i najmilije bi vam bilo da možete pola dana prespavati. Što u takvim danima činite? Silite li se da postanete aktivni, pijete dodatne kave i vitamine ili se pak tjerate na razbuđivanje vježbanjem ili šetnjom? Ili činite suprotno pa pronalazite vrijeme da barem pola sata odspavate?

Nerealne zadatke

Nekoć sam se čudila takvim danima i čak sam se ljutila na sebe zbog pospanosti i manjka energije. Sve dok nisam shvatila da ustvari nije problem u mojem tijelu koje se osjeća pospano, nego je krivnja u mom umu koji si postavlja nerealne zadatke! Pa sam tako primjerice održavala cjelodnevne radionice od petka do nedjelje u drugim gradovima i zatim očekivala od sebe da u ponedjeljak odmah od jutra budem orna na poslu i popodne održim zagrebačku radionicu. A svaki put bih u takve ponedjeljke bila umorna i usporena i uopće mi nije bilo lako baciti se na sve te aktivnosti. Isto tako, čudila sam se svaki put kad bih se vratila s nekog putovanja - zbog čega sam idući dan potpuno neučinkovita? Pa zabavila sam se i odmorila, trebala bih prštati od energije!

No srećom sam s vremenom uočila da mi se uvijek dešava isti obrazac - nakon intenzivnog događaja, putovanja ili napora moje tijelo jednostavno traži vrijeme za opuštanje, doslovno ga zahtijeva, treba mu. Pa mi moji pokušaji da u takvim danima na silu budem aktivna zapravo uopće nisu činili dobro. Ako sam se silila na budnost, tada se umor nastavljao i idući dan. No, kad sam prihvatila tu dinamiku kao prirodnu, normalnu i očekivanu i dopustila si slow-motion dan, već sam idućeg dana bila puna energije. I moje tijelo je bilo zahvalno jer sam mu dala ono za čime je vapilo.

Prazni hod

Dakle, moja je poruka da budete mudri u pravljenju svojeg rasporeda - iza svakog većeg napora isplanirajte si toliko važno i potrebno vrijeme za opuštanje, ostavite si ‘praznog hoda‘. Ovo bi zapravo trebalo biti toliko prirodno i logično da vam o ovoj temi uopće ne bih trebala pisati, a ipak - koliko vas ima nerealne zahtjeve na svoje vrijeme, na svoje tijelo i na svoju učinkovitost? I koliko vas se ljuti na svoj umor ili pospanost? Trebali bismo svi s time zauvijek prestati.

A zašto vam baš danas pišem o ovoj temi? Jer smo slavili rođendan moga brata pa je cijeli vikend bio u tom tonu. Akcija i napetost za supruga i mene - trebalo je kupiti poklone, sve potrepštine i hranu za više od 20 ljudi, pospremiti kuću, pripremiti sve vrste jela, dvije torte i kolač i zatim s rodbinom proslaviti veseli događaj. Usprkos radosti, ispunjenosti i zadovoljstvu, tijela su nam se svejedno umorila. I zato sam nakon toga bila pospana. I imam razumijevanja za tu pospanost. Pa umjesto da sjedim za stolom pred laptopom, pišem vam ovu kolumnu sjedeći u fotelji u vrtu i tipkajući u mobitel. Oči su mi polusklopljene pod zrakama sunca, a noge podignute na tabure. Eto, može se i tako pisati, kad tijelu treba opuštanje, uvijek postoji neki način.

I zato je današnji zaključak da, kad vašem tijelu nasušno treba pauza, znajte da sigurno postoji način da mu to priuštite. Možda vam ne pada na pamet na prvu, ali razmislite još jednom - i nađite način da prebacite što možete za sutra, neku aktivnost skratite ili pojednostavite ili joj pak pristupite na ležerniji način. I otvorit će se toliko bitni trenuci za vašu važnu i zaista potrebnu -pospanost. A osim toga, ako tako učinite, idući dan će biti vaš puno bolji (i pravi) dan za sve akcije!