Ne dopustite da jedan problem oboji cijeli vaš život, satkan je i od lijepih trenutaka, samo ste možda zaboravili

Prošle sam nedjelje stajala na vrhu brda koje se zove Tibidabi i promatrala ogroman grad dolje pred sobom. Duž ruba Sredozemnog mora prostrla se Barcelona - daleko dokle god pogled seže u jednu i drugu stranu. Nepregledan grad, s brojem stanovnika kao cijela Hrvatska!

Za taj su produženi vikend jako dragi prijatelji Španjolci pozvali supruga i mene na proslavu rođendana. A poklopilo se da je to bio baš vikend velikih demonstracija. U petak je organiziran generalni štrajk, sve trgovine bile su zatvorene, škole i fakulteti nisu radili i veliki broj stanovnika izašao je na ulice.

Dobra energija

Ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da se zbog toga bojim. U Barceloni sam uvijek osjećala lijepu energiju i njene stanovnike doživljavala srdačnima i ljubaznima. Pa smo tako suprug i ja odlučili hodati ulicom kojom se kretala velika povorka štrajkaša. Tu je bilo ljudi svih dobi - i mladih i starih, a i djece. Noseći katalonske zastave, povremeno su pjevali i pljeskali, krećući se mirno prema trgu Plaza Espagna. Neki su sjedili na pločniku i jeli sendviče, neki su se vozili na motornim romobilima, djeca su trčkarala igrajući se lovice. Pred zgradom suda nekoliko je skupina sjedilo na asfaltu i razgovaralo. Primijetila sam puno osmjeha i baš niti jedno ljutito ili namršteno lice. Ovi su ljudi izašli s posla i iz školskih klupa kako bi u tom danu izrazili negodovanje zbog prevelikih kazni njihovim političkim vođama.

Kad smo nakon gotovo dva sata stigli do trga, tu je također sve bilo mirno.

U isto vrijeme, u gradu su postojale dvije-tri ulice u kojima su se događali izgredi - paljenje kanti za smeće i sukobi s policajcima. Taksist nam je objasnio da su svi znali koje će to ulice biti pa su ih jednostavno zaobilazili. U subotu i nedjelju nije bilo štrajka i Barcelona je i u samom centru (a pogotovo na plaži) izgledala kao da se ništa nije dogodilo.

Druga slika

Ali, ali... Sve te dane mediji su izvještavali samo o onih nekoliko uzavrelih ulica. Naslovi poput "Barcelona u plamenu" silno su zabrinuli moje roditelje. Ako ste gledali vijesti, mogli ste steći dojam da je vjerojatno cijeli grad u neredu, da je jako opasno biti tamo, da su Katalonci podivljali.

I tako, gledajući u nedjelju grad s brda Tibidabo, taj nepregledni tepih kuća i ulica, odjednom sam zorno vidjela koliko je sitan bio taj djelić u kojem su se odvili neredi.

Razmislite, jesmo li i svi mi ponekad poput tih medija? Usmjeravamo li puno više pozornosti na ono što u našem životu ne valja, nego na ono što je dobro? Prisjetite se - koliko u međusobnim susretima s drugim ljudima govorite o problemima, a koliko o lijepim stvarima koje vam se događaju? Imate li ponekad potrebu pričati toliko o nekom problemu, da ga na neki način "napušete" - i na njega usmjerite svu svoju pažnju? Tako da se čini kao da je on najvažnija stvar u vašem životu?

Sami to možemo promijeniti

Baš kao što Barcelona uopće nije bila grad u plamenu, tako ni vaš život ne bi trebao biti obilježen (i u znaku) problema koje imate.

Problemi su samo nered u pojedinim "ulicama" našeg života, ali ako si dopustimo pogledati širu sliku, vidjet ćemo koliko prelijepih, mirnih i dobrih ulica u njemu ima.

I zato, zamjećujte probleme i tražite za njih rješenja, ali sa stalnom sviješću veličine i širine svog svijeta, u kojem se u svakom trenutku nalazi puno ljepote koja vam je na raspolaganju i koja zaslužuje i treba više vaše pažnje.